Borivoj Vezmar, rođen 1971. godine u Pakracu. Objavio je četiri zbirke pesama. Pesme i zapisi su mu objavljivani u periodici. Živi u Beogradu. Radi u biblioteci.
дошла си
сва у благом сијању
неоклопљена
тешким тварима
нечујан
пепео је сипао
гареж се ширила
а преко пута стола
навек твој осмех
нетрулежан
у лепету голубова
ни смрт га
ето
није могла
избрисати из света
(осуђеног
на труљење).
****
на дунав духови
слазе.
гроцка. у понор тону
неба и реке.
излазећи из кола
венац раскошни
твоја сенка прима.
миришу воћке из дворишта
и у погледу се гасе
остаци жара
и рима.
у гроцкој крсте се стазе -
у тебе ја
у ноћ дан се
претвара.
на дунав духови
слазе.
****
гледам
крећу се
у даљ
цесте и траве
а твоје око
стоји
сидро у ветру -
испраћа векове.
****
Синоћ касно затекох
мачка
склупчаног у твојим
јастуцима.
Исто ко када би ти се привио уз образ
сада је - милујућ ваздух
и празнину -
дисао у твом сну.
***
ОДЕСА
векови потопљени
у варикину.
и пушкин.
и одеса.
и душе хусара
плове
у нигдину.
у лејама
пастернак
(ослушкује небеса).
***
Лабуд у блату.
Тајне су путање воде.
Њен продор кроз твари и ткива
као по смрти
у оно Вечно се
прелива.
У неверици
појмим -
распадају се ствари
(у зидовима
шуме
неимари).
Borivoj Vezmar, rođen 1971. godine u Pakracu. Objavio je četiri zbirke pesama. Pesme i zapisi su mu objavljivani u periodici. Živi u Beogradu. Radi u biblioteci.
STAR SAM
Star sam i nemoćan isceđen iznuren
potrošen
umreću nema mi života
ružan ružniji nego ikada
neugledan isisan izgustiran
izmrcvaren izglodan
starac na umoru
neću još dugo
umreću.
Jao meni!
Moja se duša ne raduje suncu
neću još dugo
bela sveta gledati
umreću uskoro
nema mi života.
Jadan ja!
Star i gadan
ni tuge u meni nema
sparušen isušen
neću još dugo.
Žalosno je i pretužno
koliko sam nemoćan -
umreću.
Nemam ni suza
davno prežaljen
neću još dugo.
Umreću napušten star i sam
u šupku vaseljene
star i sam
ubogi starkelja.
Jao meni.
Jadan ja.
***********
UMIŠLJENOM GENIJU
ne brini ne boj se
odavno nije neophodno
da budeš upamćen
ni da se tobom bave
nepostojeći naraštaji
ne moraš da se upinješ
da trguješ da merkaš
da podilaziš
kretenima
mrtve su čitanke
ko prerađeni leševi
već sve je opevano
(opevano i prepevano)
na svaki mogući način
za svaku moguću priliku
(zamislivu i nezamislivu)
vreme nam ističe
zavrću se ventili
to što osta u cevima
prokapaće u slivnik
ritmično
kap po kap
odzvanja u praznini
(kao i tvoji stihovi).
*********
NE TREBA
Rekoh Nadeždi, čemu skrivati:
ne treba niko ništa objavljivati -
treba krasti i lagati
sa dušama mrtvih se dopisivati
rakiju do zore pijuckati
kupus u kacu slagati
(sa dušama mrtvih se kuckati).
***********
BESKONAČNO
Konačno sam se oslobodio tela
mada ga još uvek ne umem odbaciti.
Ono sad sve svoje potrebe obavlja samo
iako me povlači za sobom poput senke
po hodnicima, nužnicima, podrumima,
po napuštenim skladištima, po ulicama,
međ ljudima i životinjama,
posvuda.
Baca me na sve strane kao da sam
teniska loptica, ne mogu da mu se
oduprem, da ga zaustavim,
ne mogu da se odvojim,
ali sad na njega gledam
kao na tuđe dete što mi raste
tu pred očima koje mi već
ne pripadaju istinski.
Ono i dalje vrši svoje radnje
i čini se da je
nepropadljivo.
Da, jedino je telo večno. To živo telo.
Duša je ionako smrtna. Duša se raspada
kao staklena čaša bačena
na dno bunara,
razbija se uz prasak
čiji odjek zatim još dugo
telom odzvanja.
(a kao da nema
ni duše, niti tela -
jedino još smo ovde
neznani mi
u sobi od zraka koja se uvis
diže i rastvara u svetlosti).
*********
DAVEŽ
Nisam ni dobrica, nisam ni zlica,
Nisam ni najlepši, a ni najgadniji,
Nisam ni svetac, ni ubica -
Ali sam dosadan,
Najjdosadniji!
Jedan je cvrkut, drugi je pisak,
Jedan je šapat, drugi je vrisak,
Jedan je mjauk, drugi je lavež,
A ja sam, prosto - naprosto,
Davež.
*********
BLISTANJA I NEDOSTAJANJA
Ovaj Svet je prepun dobrih ljudi
i sirotih žena.
Deci i psima u očima se jate
anđeli.
Časovi blistanja smenjuju se sa časovima nedostajanja.
Zlo je izvan
Sveta.
Vatre u njemu nas potiru.
*********
NEKOG KAO NIKOG
dobro je čuvati
nekog
kao nikog
i kada uminu nežnosti
prestanu pomame
nekog
kao nikog
i kada zgasnu svetlosti
raziđu se tame
nekog
kao nikog.
*********
LEPŠI SAM
Kao što vidite, lepši sam i od samog Mitra Mirića.
Pišem bolje od Pištala, Gatalice i Bajca
skupa.( a uzgred, i bolje izgledam od njih).
Jači sam pesnik od Nikole Živanovića i od Boška Suvajdžića zajedno.
Ma šta od Nikole i od Boška -
bolji sam i od samog Tanasija Mladenovića!
Neodoljivi sam ljubavnik i nenadmašan pustolov.
Vikendom katkad siđem do Starog Slankamena,
na šarana i bermet.
Sem toga, volim da svrnem do Titela, pod les.
Radim, zapravo pijem u biblioteci.
Mogu da sednem u stolicu Pavla Popovića
kad god mi se prohte
i da tako ostanem da sedim - do jutra,
i mogu da ližem jezikom posvete iz devetnaestog veka, sve sa datumima.
Sem toga, prelep sam
i prepošten.
O sebi mislim
sve naj naj
a o drugima
uglavnom loše,
ili me se ne tiču.
Borivoj Vezmar, rođen 1971. godine u Pakracu. Objavio je četiri zbirke pesama. Pesme i zapisi su mu objavljivani u periodici. Živi u Beogradu. Radi u biblioteci.
PLIŠ
Bežeći, sklanjah se u drugu odaju, pa zatim iz druge u treću, kroz otvor pri dnu. Onde sam mogao da čujem samo uzdahe i podrhtavanja odnekud iz ćoškova. Nije bilo ni prozora, ni vrata. Nije bilo niti opipljivih zidova. Prolaz što vođaše u treću odaju prolazio je kroz vodu i tišinu.
- od čega bežiš, starče? - upita zečica crvenih zenica.
- od starca koji je potrošio sve svoje uspomene
i koji je izgubio svaku nadu.
- To je dobro - reče zečica,
- čak odlično! Čega još se plašiš,
kad znaš da sve je od pliša?-
- Plašim se živeti,
nadalje,
do u beskraj živeti ovako beskrvno i bez
doživljaja,
u ovom plišanom carstvu.
- Ha! Baš čudno!
Ti si jedina plišana figura koju sretoh,
a da se plaši onoga što ne postoji!
kaza zečica i odmahnu šapom
umočemom u želatin.
- Ako ne postoji, kao što kažeš, kako sam onda stvaran, i otkuda mi snovi?
zapita starac.
- To što sanjaš i nisu snovi - odgovori Riđooka. Već obojene krpice, restlovi iz fabrike. -
- Fabrike??? -
- Da, fabrike, sa dna onoga što ti pojmiš
kao vreme, zgodan čas, pogodan trenutak,
zamajac u prostoru, žeđ da se utisne trag! -
To reče, a potom se izmaknu iz percepcije, baš poput nekog anđela ili krilatog psa.
Dvorište je i dalje ostalo nepomično.
Ni daška.
Oblak nepomičan beo i penušav.
Ruže, kadife, staze - sve redom, nepomično.
Povetarac - nepomičan,
kao iz suprotnog sveta, prolazio je kroz tela biljaka i kroz pliš,
ne zanjihavši ništa.
Borivoj Vezmar, rođen 1971. godine u Pakracu. Objavio je četiri zbirke pesama. Pesme i zapisi su mu objavljivani u periodici. Živi u Beogradu. Radi u biblioteci.
STRELCI IZ SNA
Stvaram samom sebi svoju javnost,
nekakva stvorenja od krvi i zraka
baš poput vas i mene.
Imaju svoje poglede, polegle strelce u njima,
svoju posebnu nežnost šapa ako uvuku
kandže,
svoje snove u kojima vas sanjaju
kao da ste stvarni.
Njima govorim stihove,
na mestu koje će već jednom zauvek svak
napustiti.
HIDŽAMA
Čuh za reč hidžama, meni nepoznatu,
i da se njome čisti
zatrovana krv, koža, creva,
niske primisli, zlodusi sa dna zadnjih namera,
ali isto tako i smrt, ništavilo, njine senke,
čak i dah,
i da to može potrajati,
to lečenje,
kroz čitav jedan život, proževši njegovu
larvu, gusenicu,
leptira,
sve dokle ne istrune,
i prosuvši se u reku, ili tek
u kišni kanal,
oslobodi
u beskraj.
RASPRAVA O DUŠI
Prijateljica mi ispriča moru
koju dožive u ranu zoru.
Na vetru škripa prozora, vrata
probudila je u četri sata.
Osetila je u tom mraku
da joj je duša u stomaku.
- Stomaku, veliš? Otkud tamo?
Želudac vari mrtve tvari!
Nije li duši u telu kuća,
u disanju, u krošnji pluća? -
- Ma to su zablude, u dahu nije!
Po mudrostima stare Indije
u stomaku je,i dok prati
varenje hrane, ona pati,
i slično telu kad se porađa
kroz patnju duša se oslobođa.-
- Mudro zboriš pametna ženo
no nek mi bude oprošteno -
možda je ipak, naspram dogme
duša u dijafragmi, bogme,
a ja u zabludi držim do toga
da ona luta u snu boga.
DADIJA
Sedim u kolima na parkingu Medik Grupe
i čekam.
Na mesendžer pristižu poruke.
- Gde si druže stari?
Kako si? Šta ima? -
Vidim - kroz maglu od dima
cigarete, profilnu sliku. Dadija Brčaninović iz Banovića!
Dadija!? O, kud li tolike godine prolete?
Dadija, momak delija,
ko od šale zapevao bi na svaku notu -
jedini međ nama koji se raduje životu!
JNA. Kasarna. Rutina. Večite tugovanke
zbog devojaka i majki - uskoro će, nismo to tad znali,
sav naš svet da se zapali.
- Šta ima kod tebe, Dadija?
- Radim u rudniku, inače je fino,
živim sa gospođom i sinom.
- Dakle, skoro ko kadija?-
-Dva puta sam se ženio, bio u Švici,
imam svoj stan i tako dalje,
drago mi je da si mi se javio.
- Dadija, nikad te ne bih zaboravio.
DOVIĐENjA, DRAGI PRIJATELjU
– Može li kod vas da se kupi
„Sistematika i filogenija viših biljaka”?
(autori su Tatić i Blečić),
i može li odmah,
a ako ne,
kada?
– O, kako da ne može!
Može istog trena,
takoreć – odmah sada!
Na usluzi smo i ja i žena.
– Hvala!
Javljam se za četvrt sata –
još sam na obodu grada!
– Mi smo u podrumu, u Dositejevoj:
zelena zgrada
(ona od četiri sprata!)
– Mislite, čuvena
Kula od karata?
– Hahaha, da!
Na interfonu –
stan broj dva!
Neko će već da vam otvori vrata –
supruga,
ili ja!
– Odlično! Vi ili ona,
ništa ne menja!
– E pa onda –
DOVIĐENjA,
DRAGI PRIJATELjU,
doviđenja!
PULS
Ti si moj puls
sat moga tela
sa zupčanicima utkanim napola u meso
napola u san
svakim udarom
svakim novim odjekom
spajamo se
i odvajamo
(udari sve su jači
a odjeci sve duži)
VARENJE PLASTIKE
Kad se malo bolje zagledam
u ovu peglu sa koje se puši
rastopljena plastika,
vidim kako čini isto ono
što i stroj nebeski
sa našim telima čini:
sa jedne strane, na izbočinu
valjka parče cevi se nasadi,
dok se drugo parče na suprotnom valjku
u finu rupu umetne, a zatim
obe strane se pritisnu
i zadrže u stisku
sve dokle ne krene dim-
odmah potom
trzajima žustrim
delovi se istrgnu
iz svojih još usijanih ležišta
i jedno se u drugo
nabije.
(hlađenjem
zauvek ostaćemo
u istom telu sliveni).
JUTARNJI PRIZORI
Verujem ti isto kao što verujem
da ovaj jutarnji zvuk dolazi
od oblaka po kom se prelamaju
vetar i svetlost dok se u njega utiskuje
kao u obraz božiji
stopalo deteta.
I ne verujem ti jednako kao što ne verujem
da je ova senka ispod lišća što u lokvi od ulja pluta kišnim kanalom slika neba koje se spustilo u tvoje oko.
Zato verujem da si i u jutarnjem zvuku
i u oblaku po kom se prelamaju vetar i svetlost
i u lokvi od ulja koja pluta kišnim kanalom
zato verujem da si i nebu samom
u oku
jednako koliko i ne verujem
da si ma gde.
STELA
Kao dete kad izlazi golo
iz šuštavog penušanja
i ti izlaziš, Stela
sa vetrom u oku
na vrtešci
sa tebe kaplje
osinji med
Tebi samoj
niko ne treba.
Znam
nedokučivi
gleda nas
i celiva.
NIČIJI OTAC
Nestajem iz svega -
kao pepeo ispod snega.
Da, bio sam tu. U najgorem slučaju
upamćen manje po dobru, ponajviše po zlu.
Ničiji otac nisam bio -
nikoga nisam dva puta rodio,
ni ubio,
u snu.
Niko ne voli rođendane kao Bojan, rekla mi je Jasmina, njegova mati. Došla sam na ideju da Bojanu poklonim pesmu za rođendan, a onda mi se pridružiše i drugi, sjajni pesnici. Hvala Tomislavu Marinkoviću, Borivoju Vezmaru, Šabanu Šarenkapiću, Isidori Bobić, Nenadu Petroviću, Ognjenu Petroviću, Tugomiru Matiću, Zoranu Antonijeviću. Neke su pesme napisane ranije, neke specijalno za ovaj dan. Samo jezik poezije dopire do nebesa, zato šaljem retke ptice da pošalju mu darove ove zemno-nebeske! Sigurna sam da će i on nas odozgo pogledati! Srećan rođendan Bojanu Kovačeviću! Jelena Vukanović
NEODVOJIVI
Čak i kad se razdvajamo
na dve strane,
odlazeći u mesta
beskrajno udaljena i pusta,
naši koraci su uporni
i nastavljaju da slede
neku zamišljenu
putanju
između nas.
NIKO
U tvojoj sobi sumrak noktima
tiho nagriza stvari.
Koraci ispod prozora,
bez putokaza, nalaze prolaz
u nevidljivi život.
Dok vrtiš neposlušan uvojak kose,
na sličan način i svet se premotava.
Neko ponovo ulazi u tvoju dušu
s koferom punim isplakanih metafora.
Ljubav peče kao zeleni plamičci koprive.
Tihi trenuci caruju,
smeši se mesec nad gradom
i budno motri na omađijani svet.
Ti ne primećuješ to. Čitaš.
,,Ah, kako očajanje u pesmi
može da prija“, kažeš.
Ja sam Niko.
I sve ti ovo govorim da upamtiš:
moraš sama otkriti formulu koja poništava bol.
Oslušni vetrić u lišću pored prozora.
To sam ja.
Poslušaj tišinu dok između zidova raste noć.
Neko je u njoj i sluša tvoje disanje.
Tomislav Marinković
IZVAN SUZA
Zvuk tvoga glasa
tvoj miris
raste u meni
i nestaje.
Šuštanje u zavesama,
senke na staklima
ništa ne govore
Trećinu provodeći u ljubavi
trećinu u smrti
trećinu sam sa sobom
bilo gde i nigde
u ma kom telu
u ma čijem imenu.
Tvoje rašiveno dugme
ne nosi nikakvu poruku.
Nema znakova
onostranog iako
ti si ovde
sav.
Hladan i suv
izvan suza.
Borivoj Vezmar
NEBESKE VISINE
Propeo se na krstninu prvu
Na banderu iznad
Mahale
Utačkao se na nebu
Mahalci ga podjaruju:
Podstrekuju ga
I jarmače
A on hoće
I neće da se ubije
Al kad pade –
Njegov mu otac uganjajuć
Roba ženu u kuću –
Veli:
Vala te neka
I od sebe ti bilo
Sine – ti svoje nebeske
Prije mene dosegnu visine
(1981-2021)
Šaban Šarenkapić
ANAPHORA
Na ovoj obali, dužoj od naše
ljubavi za jednu večnost,
srešće se talas i hrid
kada se oglasi zvono na crkvi.
Ali ništa se neće promeniti:
ostrvo biće puno ježeva i ptica,
srce prepuno trnja i slobode.
A mi ćemo se sretati zauvek,
u jednom jedinom, prezrelom danu,
ubranom sa drveta masline.
Isidora Bobić
KASNIJE, ŽIVOT
Ceo život živeti rođenje.
Ceo život gledati rođenjem.
Živeti život kroz
nepostojeću smrt.
Nenad Petrović
SKICA ZA PEJZAŽ SA PTICAMA I DALEKOVODIMA
Ponesi uzorak vegetacije,
vazduh u bočicama,
recital prolećnih ptica
na dalekovodima, srpanj i sve
tračnice
u pjesmi, najtoplije žarulje
na cesti, polumjesec
i naš brijeg ogoljen vjetrom
u ovoj zvučnoj
kutiji ponesi,
ponesi i vjeruj:
tako ću uvijek znati gdje si.
Ognjen Petrović
KOCKICE
Ponekad se kockice slože same
pa ni nestanak ne izgleda strašno
više kao mekan jastuk
trag usne na rubu neispijene čaše
IZA SPUŠTENIH VJEĐA
I na kraju
ostaje samo tvoj svijet
razmiče se tama
iza spuštenih vjeđa
prepliće huk vjetra
sa pjesmom zrikavaca
sa udahom
sa izdahom
Tugomir Matić
LEPTIRU…
Leptiru,
nemoj reći nikome
gde je soba od mesečine.
Ona je utočište naše
gde sedimo
za istim stolom
i ispijamo hladne vatre
sa zidova plamenih.
NEROĐENI
Da li u meni
ima dovoljno reči,
tebi za žrtvu nem da ostanem,
da li ćeš Nerođeni ispričan biti tada
u rečima za pesme nove
u kojima se gnezdiš uvek
poput nove reči u meni
što samoj sebi nedostaje,
od neizrecivosti pati.
TVOJ POGLED
Na dnu okeana
neprestano izgovaram reč
koju niko osim tebe ne razume.
Perje palih anđela
starije od morskoga dna,
sraslo je u njega,
postalo postelja
u kojoj ležim obasjan
tvojim zracima.
Od njihove toplote
moja reč ključa,
iz dubine morske nosi me
ka oblacima vrelim
pravo ispred tvoga oka
u čijoj dubini
reč moja anđele koti.
DRVO VASELJENE
Tvoj šapat
se pretvorio u maglu
koja je s jutrom popila
sunčevu svetlost
i spustila se na tle.
Sedim u središtu divljine
čije je oblike magla poprimila.
Zagledan u nju ne trepćem.
Puštam je u sebe
da vatru u utrobi mojoj nahrani.
Iz vatre niče drvo vaseljene,
cvetaju mu ogledala
u predvorja zvezda
čiji zidovi dišu
a dah im daje Tvoje ime
koje šapću grane
dok svemir grle.
Zoran Antonijević
DEVICA MARIJA I ZEC BELI
Moja je Utroba nevina.
Ja rodih jednog Boga, koji je rodio mene:
reč – kojom te iz bezdana ćutnje vadim,
reč kojom ću te u bezdan ćutnje dati i
uspavati.
Ti ćeš izaći iz mene nov i čuditi se proleću.
Ti ćeš pitati možeš li zeca belog da povedeš sa sobom u leto,
u jesen,
u zimu.
Na proleće – nemoj da mi ga nisi doneo!…
Livade su beskrajno duge, tvoj zec ovde može naučiti
Borivoj Vezmar pesnik je praha i kraha. On alhemijski spaja protivrečnosti u jedno da se tu više kontrast ne oseća. Osim ako se uđe u seciranje struktura. Što pravom misliocu ne pada na um. Bogu hvala na njegovim nesrećama i izletima kojih nije bilo, jer da ih je bilo – ne bi ovakvih spisa nastalo. Njegova angažovanost je potpuno nepretenciozna. To je jedan unutarnji krik koji odgovara sveopštem: bez interesa. Slušajući takav krik on osluškuje krik čovečanstva – bez interesa, ponovo. Neprestana poetska vertikala preti svemu razornome. Za njega su ovo pakleni dani. Njegov silazak u ambis je uvek izdizanje.
Jelena Vukanović
Borivoj Vezmar je rođen 1971. godine u Pakracu. Piše poeziju. Objavljene su mu četiri knjige pesama. Objavljivao je pesme i u periodici. Radi u biblioteci.
ČEKAMTE DA SIĐEŠ
Meni su pakao ovi dani. Zaista.
U ćelijama svih ponedeljaka zatočen
Čekam te da siđeš ispod zavesa,
iz devičanske crkve, iz trnja i svećnjaka
što tinjaju porinuti u debele magle
kojima si opasana jastucima punim
baruta i lišća.
Čekam da mi doneseš
Materijal –
ventile, zglobove, kapi skupljene sa dna tela,
rebra i svetlost po njima rasutu,
dah svoj iznutra, gorući, živi,
ničim taknut!
Da poneseš tragove androgina,
anđela, bičeva kojima su ti leđa šibali
(a znam da nema tih vrata
koja već nisu zazidana),
i da ti se dopušta sići jedino još
kroz igru zraka i senki,
zatvorenoj u šapat prstiju –
da to što otuda iznosiš
oslobađa
i ubija.
STRELCI IZ SNA
Stvaram samom sebi svoju javnost,
nekakva stvorenja od krvi i zraka
baš poput vas i mene.
Imaju svoje poglede, polegle strelce u njima,
svoju posebnu nežnost šapa ako uvuku
kandže,
svoje snove u kojima vas sanjaju
kao da ste stvarni.
Njima govorim stihove,
na mestu koje će već jednom zauvek svak
napustiti.
HIDŽAMA
Čuh za reč hidžama, meni nepoznatu,
i da se njome čisti
zatrovana krv, koža, creva,
niske primisli, zlodusi sa dna zadnjih namera,
ali isto tako i smrt, ništavilo, njine senke,
čak i dah,
i da to može potrajati, to lečenje,
kroz čitav jedan život, proževši njegovu
larvu, gusenicu,
leptira,
sve dokle ne istrune,
i prosuvši se u reku, ili tek
u kišni kanal,
oslobodi
svoj beskraj.
DVERI
Subotnje jutro:
iz podruma antikvarnice
izlazeći pevuši
akademik – prvoakademik.
Za njim će
jedan od najglavnijih simbolista
na svetu,
a za jednim od najglavnijih simbolista
i direktor televizije,
najrazbarušenije.
Za direktorom će lenjo
i klupski trener,
a za trenerom
glavati mačak.
Za mačkom šmizla,
noseći teoriju
neodređenog čega.
Za šmizlom,
dve memljive iscepane sveske veoma retkog starog časopisa,