Feljton u „Danu“: Komunističko osvajanje vlasti na Balkanu – Olivera Dragišić


„…Završnica Drugog svjetskog rata predstavlja još uvijek nedovoljno istraženu temu, posebno u domenu sociolingvistike koja bi istoričarima mogla pružiti korisna znanja. Poznato je pravilo da pridjevi sužavaju značenja imenica koje određuju. U tom smislu gotovo da sumanuto zvuči staljinistička kovanica „narodna demokratija” u kojoj riječ narod sužava riječ demokratija. Takva vrsta paradoksa se u istoriografiji rješava kontekstualizacijom. Za razumijevanje pojma „narodne demokratije” potrebno je znati da je u poslijeratnim socijalističkim sistemima riječ narod postepeno bila redefinisana i sužavana. Nova vlast je narodom smatrala samo onaj dio nacije koji je podržavao njihovu vlast, dok je drugi dio nacije bio proglašen „narodnim neprijateljem”. Lojalni dio nacije (narod po komunističkom shvatanju te riječi) je, pored raznih drugih – uglavnom materijalnih privilegija, dobio i pravo da putem „narodnih sudova” sudi onom dijelu nacije koji nije podržavao novu vlast. Tako je riječ narod bila svedena na komunistima odani dio nacije, često i fizičkom eliminacijom nelojalnih građana. Otuda je narod (u suženom, komunističkom značenju te riječi) kao privilegovani dio nacije, mogao putem „narodnih sudova” i drugih mehanizama, neometano da sužava i demokratiju. Riječ demokratija je u posmatranim državama do kraja 1947. godine bila svedena na mjeru „istočne demokratije”, što znači da je nije ni bilo. O tome kako je nova vlast doživljavala pojam demokratije može posvjedočiti niz govora i članaka izrečenih „sa najvišeg mjesta”. Tito u jednom od svojih govora, štampanom kasnije u djelu Josip Broz Tito. Govori i članci, I (Naprijed – Zagreb, 1959, s. 326) kaže: „Ovdje je demokratija narodnog tipa u kojoj slobodu imaju oni koji su se borili za slobodu”.

Poslijeratna epoha obilovala je paradoksima. Ali prije ukazivanja na neke od njih, potrebno je osvrnuti se na razliku u značenju riječi revizija i revizionizam. Revizija je riječ koja pripada regularnom istoriografskom istraživačkom postupku i podrazumijeva mijenjanje poznatih znanja u odnosu na nova saznanja, dok je revizionizam, kao i svaki „izam”, ideološka kategorija koja teži da se u istoriografski posao umiješa i usmjeri znanja u određenom ideološkom pravcu. Otuda ukazivanje na paradokse ne bi trebalo da bude konotirano sa revizionizmom. Primjera radi, činjenica da su u rumunskoj strukturi vlasti, usled raznih taktika kojima je partija pribjegavala, u jednoj fazi komunisti vlast dijelili sa Legionarima, fašistima, problematizuje ekskluzivno antifašistički karakter komunističke borbe za vlast, kao i smisao i funkciju poslijeratnih struktura vlasti.

LINKOVI ZA FELJTON (12)