Marija Šuković Vučković (1993, Trebinje) po profesiji  je teatrolog i komparativista a bavi se najviše pisanjem poezije i slikarstvom. Objavila je dvije zbirke poezije: „Onostranost je prilika“ (IPC Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2019)  i „Vitalnost mraka“ (Nova poetika, Beograd 2023). Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne zbornike, časopise i portale, nekolicina prevedeno na italijanski i engleski jezik. Trenutno živi u Njemačkoj.

Hvala košmarima 

Mora
i nišanim stvarnost
al' kapke tijesne odlijepiti ne da;
životinjskom rikom probijam, i slabost
obuze me po spuštanju tega.

Zora
i niski svod stana
rukama znojim da dozovem tijelo
i drhtim još snom i još se bojim
jer trenut prije pružah se opelom.

Odora
od zemlje jorgan mi je bio
i samo glava jedva micati se mogla
da vidi odraz klovna pa se sorga
u jastuk koji majku je doziv'o.

Potop
opra moju šminku
i obreh se, izmijenjena, drugdje.
Učini mi se, dubinama dišem
a onda poznah davljenike svugdje.

Lako se tone, zato čuvam dah
i ušću žurim što je sasvim usko
ali evo, ja sam sada riba
i ničeg više nemam što je ljudsko!

Porod
i opet u vodama novim
no prestadoh se osjećati ribom
jer mišljah: ne tijelo, to moj mozak plovi
i snove moje pričešćuje glibom.
I ustadoh se, pošto dobih noge;
jer nisam riba - izađoh iz vode.

Postelja
vrisnu i sumnja me ovi
da novu stvarnost proriču mi snovi.
No nasmijah se u odsustvu smisla:
stvarnost je ipak dosadna i ista,
pa vratih glavu na jastuk-opelo
da sanja. Nebom pokrih čelo.



Berićetno 

riječ berićetno me podsjeća na prvog momka
tako mi je čestitao neki praznik 
bila mi je nepoznata 
ali sam i ja njemu poželjela isto

sastali smo se tek nekoliko puta 
to se u osnovnoj zvala veza
izlazila sam s časa biologije
da se nađemo kod veceova
koji su zaudarali 
nije bilo važno 

nije bio važan ni mrtvi miš 
koji se sasuo sa vodom u korito
bože, svi smo pili sa te česme godinama 
neki su možda i oboljeli
samo je on umro
sam u studentskom stanu 
u napadu epilepsije 
u svojoj vodi udavljen 

kasnije su svi šaputali 
zar je bio bolestan
hude naše boli
zar je on bio

a imao je pune džepove žvaka 
i ledeni zadah
preskočili smo ogradu 
i na betonu iza vrtića pitao me
jesam se ljubila prije 
ja sam se pravila važna i lagala da jesam 
i to više puta 

njegove oči od treme padale su po podu 
više u životu ne vidjeh
takvu zbunjenost u čovjeku 
da nije mrtav sad bih mu priznala 
da me on ljubio prvi 
berićetno mu bilo



Postporođajna 


izbezumljeno tih korak pred sobom
u kojoj spava dijete
u ovoj kući se san kao ruševina osipa
dokaz da jesam samo je tijelo
koje naslanjam na zidove 
ne sjedim jer ljubav iz mene ispada 
kao krvave žice 
ne ležim jer sve teže ustajem 
moram da sam tu ja želim da sam 
tu nadomak suza 

koprena preko riječi
i tek ih sabijem u šapate
ruke duge za odmicanje 
al hitro odbačeno se projavi 
misli ko prepreke u razum da izađem 

samo kad začujem plač
nekako mi je lakše


Desert


tvoji palačinci su okrugle pustinje 
za male nevidljive bube 
mrvljeni keks i crveni sirup 
tuđa krv u pješčanim dinama 

koje jedemo u slast 
ko posle sahrane 

vuneni oblaci pasu po plavom
kolut sunca spusti se na hljeb
pod nožem nestaju bele rade
probijaš se kroz pramenove pare 
da me nešto pitaš
srčem svoj gorki odraz 
dokotrljavam u javu odgovore


Nisu prazne 

hlad iza narandžastog kioska
bio je najdeblji
tamo smo prvi put 
rezale dlan da se posestrimo
flaša mlijeka je pukla 
i dugo je kopnila mrlja
tu noć tvoja je majka 
zabranila da se družimo
rekla je kasno je dolaziš praznih ruku
a stiskala si krv u njima

 Naslovna ilustracija je Marijina slika Lovebirds.

Marija govori svoje pesme Zona i Ponudila sam.