Kompanija

Metju Džons je rano jutros stigao u London. Došao je u pratnji svoje partnerke Džesike Evans. Oni su bili agenti CIA-e, a koji su ovdje bili na posebnom zadatku.

Na aerodromu su njega i nju dočekali agenti britanskog MI6.  

„Ja sam Edvard Kolins. Dobro došli u London“, predstavio im se smeđokosi i visoki muškarac sa kratkom bradom i brkovima. „Odmah moramo u centralu. Tamo nas čekaju ostali.

Brzo su krenuli sa londonskog aerodroma u pratnji od desetak automobila. Tu su sve bili britanski agenti i pripadnici specijalnih snaga. Svi su bili na nogama. Situacija je, bez ikakve sumnje, bila veoma ozbiljna. On je dobro bio svjestan toga.

Uskoro su stigli u sjedište MI6. Unutra je bilo veoma živo. Sve je bilo prepuno agenata i naoružanih specijalaca. On, Džesika, Edvard i ostali agenti su prošli kroz ispunjeni hol, popeli se na sprat, te nastavili dugim hodnikom do crvenih masivnih vrata koja su se nalazila na kraju. Ušli su u prostranu kancelariju gdje se nalazilo nekoliko vodećih agenata i vojnih oficira. Tu je bila i ona.

„Dobro došli u London, prijatelji iz Amerike“, srdačno ih je pozdravila Lorejn Prajs, direktorica britanske tajne službe i jedna od najmoćnijih osoba u Ujedinjenom Kraljevstvu, a vjerovatno i u svijetu. „Stigli ste na vrijeme za početak akcije.“

„Da li će sve biti u redu?“, oprezno je upitao Metju.

„Naravno da hoće. Udarićemo snažno i brzo. Oni ne očekuju ovo što namjeravamo da učinimo. Oni, u stvari, ni ne znaju da mi znamo za njih. Oni su sigurni u svoje pozicije i veo tajnosti koji ih okružuje i nemaju predstavu šta im mi pripremamo“, prilično sigurna je bila direktorica Prajs.

On nije bio tako siguran. Ali, nije imao nekog izbora nego da joj vjeruje. I da se nada najboljem.

Odmah nakon toga napustili su prostoriju i krenuli ispred zgrade u kojoj je bilo sjedište MI6. Za nekih pola sata velika kolona automobila i vojnih vozila krenula je ulicama Londona prema sjevernoj strani i lokaciji gdje im se nalazila meta. U pitanju je bio veliki poslovni kompleks moćne internacionalne kompanije koja je imala svoje sjedište u britanskoj prijestolnici.

Ta kompanija je bila mnogo više od onoga za što se predstavljala. I sada su to i oni dobro znali. Godine istrage su učinile svoje. Uz velike žrtve i napore. Od 2030. do danas proteklo je deset godina. I sada su konačno bili spremni da učine ono što se moralo. Sve je zavisilo do njih. Budućnost svijeta i sudbina čovječanstva.

„Moramo da završimo sve ovo prije večeri“, odlučna je bila direktorica Prajs koja je sjedila pored njega i njegove partnerke iz Agencija u blindiranom vojnom transporteru kojim su se kretali u dugoj koloni. „Jedinice SAS-a su već okružile lokaciju i čekaju nas da krenu u puni napad na kompleks.“

„Sigurna si da nas oni ne očekuju?“, zabrinuto se uključila Džesika. „Ovolika vojna kolona i takvo masovno grupisanje specijalaca i agenata teško može proći neprimijećeno, a posebno nekome kao što su oni.“

„Ovo smo pripremali dugo vremena. Sve je bez greške. U Londonu je totalna medijska blokada. Sve informacije koje dolaze i odlaze su pod našom kontrolom. Zvanično je sve savršeno i normalno. Nikakve neobične stvari se ne dešavaju, a svakako ne i nekakvi veliki vojni pokreti u gradu“, sigurna u svoje riječi bila je direktorica MI6.

Bila je u pravu. Metju je to dobro znao. Lengli je od početka bio uključen u sve ovo. U stvari, zajedno sa Britancima predvodio je ovu globalnu međunarodnu operaciju u koju su bili uključene najjače obavještajne službe na svijetu. Tu su bile i ruska, kineska, izraelska, iranska i francuska tajna služba. Uz pomoć raznih obavještajnih, vojnih i nekih drugih struktura iz mnogih drugih država.

I sada su on i Džesika bili ovdje na terenu sa britanskim obavještajcima i specijalcima sa jasnim zadatkom da napokon okončaju sve ovo.

Uskoro su stigli u krug velikog poslovnog kompleksa koji se nalazio u sjevernom londonskom predgrađu. Ovaj kompleks gotovo da je bio grad za sebe. Bio je ogroman i nevjerovatan. I bio je kružen visokom ogradom i kontrolnim punktovima sa naoružanim pripadnicima obezbjeđenja.

„Sada je trenutak!“, odlučan je bio Edvard Kolins. „Imamo jedva tri sata do noći i moramo krenuti u totalni napad.“

„Započnite operaciju Sunčani svijet. Sve jedinice krenite u pokret“, odlučno je, putem radio-veze u transporteru, izdala direktivu harizmatična direktorica Prajs.

I tada je uslijedio pakao. Na sve strane su započeli da odjekuju pucnjevi i detonacije. Začuli su se i prodorni zvuci helikoptera koji su nadlijetali iznad njih. Sve je u trenutku oživjelo. I prema planu, trajao je totalni napad sa kopna i vazduha na veliki poslovni kompleks moćne multinacionalne kompanije.

Kolona u kojoj su i oni bili nastavila je naprijed. Kroz stakla vozila je vidio kako prolaze na glavni ulaz pored oštećene kontrolne kućice i rampe, te je vidio leševe stražara u crnim uniformama svuda po tlu. Prošli su unutar kompleksa i u koloni polako nastavili da se kreću ka centralnoj zgradi i sjedištu kompanije. Svuda oko njih su se žurno kretali specijalci SAS-a i naoružani pripadnici MI6 i britanske vojske, a sa neba su im podršku davali jurišni helikopteri. Po svemu sudeći, sve je išlo prema planu. I otpor je uspješno bio slomljen.

Za nekih posla sata stigli su na prostrani parking ispred velike glavne zgrade u kojoj je bilo sjedište kompanije. Tada su i svi oni izašli iz transportera i drugih vozila, te oprezno zakoračili na betonski parking. I direktorica je bila sa njima, u društvu glavnog operativca Kolinsa.

„Vrijeme je da okončamo sve ovo“, sigurna je bila moćna plavuša, te je dala znak svojim ljudima da krenu na glavni ulaz u centralnu zgradu.

Metju i ostali su krenuli naprijed. Brzo su se popeli širokim stepenicama po kojem su ležali likvidirani muškarci u crnim uniformama, te su zatim ušli kroz velika staklena vrata u prostrani centralni hol.

Sve unutra je bilo moderno i opremljeno najnaprednijom tehnologijom. Sve je bilo čisto, gotovo sterilno, u metalu i staklu, luksuzno i opčinjavajuće, otvoreno i prostrano, ispunjeno svakakvim privlačnim antičkim, srednjovjekovnim i modernim skulpturama i umjetninama, ali i raznovrsnim, većim ili manjim, ukrasnim zelenim biljem. Ipak, za oči mu je zapalo to što su svi ti mnogobrojni i veliki prozori kroz koje je dopirala dnevna svjetlost bili zastakljeni zatamnjenim i neprobojnim staklom. Unutar ove velike zgrade stalno je bila noć. I onda kada je napolju bio dan.

Svi radnici koji su bili unutra, uplašeno i zbunjeno, podigli su ruke u vis i kleknuli na koljena. Nesumnjivo nisu imali namjeru da uzalud ginu. Specijalci su preplavili čitavo ovo područje. Direktorica je gordo i odvažno koračala sredinom velikog hola okružena naoružanim muškarcima u maskirnim uniformama. On i Džesika su sa strane stajali sa komandantom Kolinsom.

„Da li si primijetio ova zatamnjena stakla?“, u jednom trenutku upitao je britanskog agenta.

„Jesam. Pa šta? Logično je da imaju takav vid zaštite u zgradama kompanije“, samouvjeren je bio Kolins. „Ali, to ne igra neku ulogu. Mi smo zauzeli ovo mjesto i sada ćemo da sve da ih nađemo i eliminišemo onako kako smo i planirali. Imamo oružje, imamo potrebnu municiju, imamo faktor iznenađenja i tako potrebnu prednost da to sve u potpunosti možemo da provedemo.“

Operacija je nastavila da se realizuje prema planu. Specijalci su se raštrkali po okolnim hodnicima i spratovima monumentalne zgrade, te polako su zauzimali sve njene dijelove. Više nije bilo otpora. Radnici kompanije su se predavali bez borbe.

„Ono je Dženkins. Šef za odnose sa javnošću“, odvažno je rekao Kolins i rukom pokazao na visokog muškarca sa naočarima kojeg su specijalci upravo dovodili prema njima. „On je glavni eksponent njihovih mračnih planova.“

„I on i svi ovi koje smo uhvatili su ljudska bića“, zaključila je Džesika.

„Da, sve smo ih skenirali. Oni su obični ljudi. Oni rade za njih. Kompanija nikada ne bi mogla da čini sve to što čini da nema dovoljan broj ljudi koji su spremni da ih slijede i da obavljaju prljave poslove u njihovo ime“, rekla je direktorica Prajs. Smrknuto je gledala u muškarca sa naočarima koji je stajao pred njima. „To su bitange koje su spremne da prodaju sopstvenu dušu za nekakva sitna obećanja. Oni su najgori među nama. Oni su izdajnici sopstvene vrste.“

„Nemaš pojma šta govoriš, direktorice Prajs“, prilično samouvjeren bio je i Dženkins. Djelovalo je kao da se ne plaši. I čak kao da je on još uvijek taj koji drži situaciju pod kontrolom. Uprkos silnim dugim cijevima koje su bile svuda oko njega. „I nemaš predstavu šta si učinila. Upravo si započela proces trajne promjene svijeta. Ono što si, navodno, željela da spriječiš, sada si ti, zajedno sa ovim tvojim idiotima, upravo pokrenula. Ništa više neće biti isto. Sve će se, od danas, drastično promijeniti.“

„Da, promijeniće se. Uništićemo te proklete krvopije i zauvijek ćemo staviti tačku na globalnu zavjeru koja je planirala da porobi čovječanstvo“, sigurna i odlučna bila je direktorica. „Ovo je kraj kompanije. Ovo je kraj zavjere. I ovo je kraj za sve vas!“

„Ne, direktorice Prajs. Nisi u pravu. Ovo je tek početak za sve nas“, rekao je Dženkins i zatim se zlokobno osmijehnuo.

Nije mu se dopao ovaj njegov osmijeh, niti ta sigurnost kojom je nastupao. Nešto nije bilo u redu. Bio je siguran u to.

I tada je dobio potvrdan odgovor na ove svoje sumnje.

„Direktorice Prajs, dragi prijatelji iz vojnih i obavještajnih službi, dobro došli u moj skromni dom“, začuo je prodorni glas negdje iza sebe. Okrenuo se i pogledao. Na vrhu centralnih stepenica je stajao visoki muškarac duge sive kose, u crnoj odori sa nekakvim crvenim motivima svuda po njoj. Lice mu je bilo blijedo, a oči nekako neobično sjajne. Djelovao je gotovo neprirodno. I zastrašujuće. Sa njim u društvu je stajalo još desetak muškaraca i žena koji su ostavljali sličan utisak. „Iako, moram da primijetim, niste baš došli onako kako gosti treba da dolaze.“

„Aurelije! To si zaista ti!“, iznenađeno je uzviknula direktorica.

To je zaista bio on. Šef upravnog odbora moćne kompanije. I mnogo više od toga. Šef tajne organizacije vampira koja se skrivala pod plaštom te multinacionalne kompanije i koja je preko nje širom svijeta širila svoje pipke i uticaj.

Aurelije je bio najmoćniji i najstariji vampir od svih. On je bio njihova primarna meta. On i njegov upravni odbor, a koji se krio upravo u ovoj velikoj zgradi u sjevernom Londonu.

„Zar misliš da neko kao ja neću znati šta ti i ostali pripremate i da neću biti spreman za ovu vašu jadnu predstavu“, nastavio je moćni vampir i polako je krenuo da silazi niz stepenice u pratnji ostalih. Specijalci su zauzeli pozicije na podnožju stepenica i svuda okolo, te su uperili jurišne puške na njih. Ali, Aurelije se nije obazirao na to. Nastavio je polako i samouvjereno da silazi niz stepenice. „Zar misliš da moja vrsta ništa nije naučila u prethodnim stoljećima i milenijumima? Zar misliš da nismo shvatili da ljudima ne možemo vjerovati?“

„Ništa ti to ne vrijedi, Aurelije!“, i dalje je sigurna bila direktorica Prajs. Stajala je na sredini prostranog hola okružena operativcima SAS-a i MI6, te odvažno i prkosno gledala u vođu vampira. „Moji ljudi su zauzeli čitav ovaj kompleks. Savladali smo tvoje obezbjeđenje i zarobili sve tvoje ljude. Ostali ste samo ti i tvoja grupa vampira. Protiv svih nas! Protiv obučenih profesionalaca sa municijom koja može da naudi tvojoj vrsti.“

„Misliš da je to dovoljno? Misliš da ti i tvoji patetični specijalci možete da ugrozite mene, velikog Aurelija, onoga koji je rođen prije više od tri hiljade godina i koji je svjedočio padovima toliko mnogo ljudskih imperija tokom istorije. Ja sam imao priliku da dobro upoznam vašu vrstu. Da shvatim sve vaše mane i nedostatke. Sve ono što se može iskoristiti protiv vas.“

„Nikada nećete moći pobijediti čovječanstvo. Ti i tvoja vrsta ćete zauvijek nestati u noći. Vi ste greška prirode. Vi ne treba da postojite. Prokleti predatori koji žive na ljudskoj krvi i koji ljudska bića koriste kao hranu zahvaljujući kojoj mogu da žive hiljadama godina.“

„Griješiš, direktorice Prajs. Veoma griješiš. Mi nismo greška prirode. To ste vi“, rekao je vođa vampira i zlokobno se osmijehnuo. I dalje je sa ostalima koračao niz stepenice prema njima. „Vi ste oni koji ugrožavaju planetu i koji čitavo vrijeme vode svoj lični rat protiv prirode i svega onoga što ta priroda predstavlja. A mi, ja i moja vrsta, mi smo istinsko čudo prirode, njen najbolji i najpotpuniji izdanak, najsavršenija bića koja u potpunosti shvataju prirodne zakone i koji žive u skladu sa njima. Vi ste ti koji ste davno odlutali od toga i koji ste se ogriješili o prirodu i o sva živa bića u njoj.“

„O čemu govoriš?“

„Vaši veliki gradovi. Industrija. Nauka koja se koristi za zlo. Vaši ratovi i oružja koja izgrađujete da bi ti ratovi bili što krvaviji i destruktivniji. Vaše sječe šuma, eksploatacija prirodnih resursa, zagađenja, nuklearna energija, konstantan rad protiv prirode. Vaši eksperimenti i zloupotreba naučnih dostignuća. Vaša potreba da budete iznad svih i iznad svega. Da budete čak i iznad boga.“

„Ko ste vi da pričate o bogu? Vi ste bića mraka! Vi ste neprijatelji svjetlosti“, uporna je bila direktorica.

„Mi nismo ništa od toga. Mi nismo razapeli i ubili vašeg boga. To ste bili vi. Ja sam bio tamo, upoznao sam ga, dopao mi se i želio sam da mu pomognem, ali vi mi to niste dozvolili. Vi ste bili ti koji ste poslije iskoristili i zloupotrijebili ono o čemu je on pričao. Sve to ste bili vi, ljudska vrsta, a ne ja i moja vrsta.“

„Sve je spremno gospodaru!“, iznenada se uključio Dženkins. „Recite samo riječ i krenućemo u akciju.“

„O čemu ti govoriš, bijedniče!“, uzviknula je direktorica, te je drškom pištolja udarila po licu muškarca sa naočarima. On se srušio na koljena. Naočare su mu pale na pod i polomile se. Krv se slijevala iz povrede na njegovom nosu.

„To je, kao i sve do sada što si učinila, bila greška“, samouvjereno je rekao vođa vampira. Na trenutak je zastao. Zastali su i njegovi ljudi. A onda se opet zlokobno osmijehnuo. „Dženkinse, možete da krenete.“

Direktorica je na trenutak pogledala u muškarca koji je klečao pred njom. On je pogledao u nju. Osmijehnuo joj se. Taj osmijeh je bio tako neprirodan. I tako zlokoban. Oči su mu čudno zasijale. A iz usta su mu sijevnuli oštri očnjaci.

On se munjevito dignuo na noge i ugrizao je za ruku. Direktorica je vrisnula i pištolj joj je pao na pod. Svi su u trenutku bili zbunjeni. I nisu znali šta se desilo. A onda su svi oni silni zarobljeni radnici kompanije poustajali sa poda, neprirodno se iskezili vojnicima i tako istakli te velike i oštre zube koje su krili u istima, te zatim nasrnuli na sve njih.

Uslijedio je masakr. Vojnici su zapucali, ali bilo je kasno. I nisu imali šansi u ovakvoj situaciji. Uspjeli su da pogode i nakratko obore nekoliko napadača, ali svi drugo su se munjevito ustremili na njih, oborili ih na pod, zatim ih rukama ili zubima krvnički masakrirali. Bili su veoma jaki. I veoma brzi. Ljudska bića se nisu mogla nositi sa njima, bez obzira na municiju koju su imali. U ovakvim okolnostima, i kada ih je bilo u ovolikom broju, ništa nije vrijedilo. Nisu imali šanse.

„Ovo je zasjeda! Prevarili su nas!“, uzviknuo je Kolins. Ali, već sljedećeg trenutka je pao na pod i nekakva crnokosa djevojka mu je zarila oštre zube duboko u vrat.

Metju i Džesika su pokušali da se povuku. Ipak, nisu uspjeli daleko da umaknu. Vampiri su ih okružili. I sve preostale pripadnike SAS-a i MI6. Nalazili su se na sredini prostorije, njih nekoliko, zajedno sa povrijeđenom direktoricom, a svuda okolo se odvijao totalni masakr. Vojnici su vrištali dok su im opasna stvorenja kidala udove ili ih ispijala oštrim očnjacima. Vođa vampira je u društvu svojih prvih saradnika stao nedaleko od njih. Gledao ih je tim okrutnim očima. I nastupao je pobjedonosno.

„Gotovo je! Sve je gotovo!“, rekao je Aurelije. I zatim je prišao do direktorice koja je ležala na podu i držala se za ranu na ruci i vratu, a odakle joj se slijevala krv. Dženkins ju je bio dobro zaskočio. Ipak, ostavio ju je u životu. Barem za sada. „Upravo ste nam dali povod da krenemo u globalni rat protiv vaše vrste. Upravo smo primorani da preuzmemo kontrolu nad planetom i da je tako spasimo od onih koji prijete njenom opstanku.“

„Mi nismo prijetnja! Mi i vi možemo pronaći način da koegzistiramo. Možemo naći nekakav kompromis!“, pokušavao je sada da pregovara Metju. Iskreno, nije ni imao nekog posebnog izbora.

„Kasno je za kompromise. Odavno je kasno za tako nešto. Sada mi preuzimamo vodeću ulogu. I da, koegzistiraćemo, naravno da hoćemo, ali pod našim uslovima. Onako kako mi odredimo pravila.“

„Ali… skrenirali smo sve ove ljude. Nisu trebali biti vampiri. Nisu pokazivali znake…“, jedva je govorila direktorica u trenutku dok je ležala na podu u bolovima.

„Niste vi jedini koji koristite tehnologiju za manipulaciju. To možemo i mi. I to smo i uradili“, rekao je Aurelije. „Dženkins i svi radnici kompanije su postali dio naše vrste. Oni su dobili naš blagoslov i postali su ono što su zaslužili zbog svog doprinosa našim ciljevima.“

„I šta sada?“, uplašeno je upitao Metju u trenutku dok je sa svih strana bio okružen krvoločnim muškarcima i ženama sa oštrim očnjacima, a koji su se polako približavali njemu i preostalim agentima.

„Sada će pasti noć. Sunce upravo zalazi. I onda ćemo izaći iz zgrade i likvidirati sve one nesretne vojnike i agente koji se nalaze u kompleksu kompanije“, odlučno je odvratio Aurelije. „Večeras započinje novo doba. Večeras započinje ozdravljenje planete i povratak prirodi i prirodnim zakonima.“

„A mi? Šta će biti sa nama?“, drhtavim glasom upitala je Džesika.

„Vi, dragi moji nezvani gosti, svi vi, uključujući i našu nezgodnu i problematičnu direktoricu, bićete inicirani u našu vrstu. Vi, za razliku od Dženkinsa i ostalih, to niste zaslužili svojim djelima, ali ćete ipak dobiti priliku zahvaljujući vašim pozicijama i mogućnosti da ispravite dosadašnje greške. Dobićete priliku da postanete dijelom naše vrste i da budete na pravoj strani istorije. Od vas zavisi kako će se sve to završiti i da li ćete opravdati ovo moje povjerenje, a koje ste, sasvim nezasluženo, dobili.“

Ni on, a ni Džesika ništa više nisu rekli. Nisu bili u poziciji da bilo šta kažu ili učine. Izgleda da će ipak biti pošteđeni. Barem na nekakav način. Izgleda da će ih pretvoriti u vampire i pružiti im priliku da se dokažu.

Nije znao šta da misli o tome. Ali, po njegovom mišljenu, i to je bilo bolje od alternative. Alternativu je mogao da vidi svuda oko sebe. U svim tim raskomadanim tijelima vojnika i agenata koja su ležala svuda okolo.

Definitivno mu se više sviđala opcija da postane vampir.