Ništa ne smrdi kao podzemna u Unkelu iz nje izlazim kao iz majke vapijuć vazduh i užasnuta jato časnih sestara zasmije se voz rumen ko stid oduva njihove nošnje moj jezik je raskošan na njemu otapam gvožđe i folnu kiselinu pitomim germanske idiome onda mislim na otadžbinu
nađem mjesto i kutim okolo sunčani obodi svaki dan je dan plodni svaki dan je dan plodni
IF I COULD TURN BACK TIME
svira u autu djeca pozadi su klonula od vrištanja gledam odjavnu špicu ljeta: otekle zglobove lučkog radnika galami kao da uvijek doziva nekog na drugoj obali
ruka mi je u torbi na hladnom grlu flaše ko na obaraču spremna da povučem kad nešto krene po zlu zato ćutimo sve dok vodene pejzaže ne zamijeni drveće u kosinama brda tada ćeš mi reći da potražim ključ od kuće gdje se spajamo ko floskule ko čast i zadovoljstvo u formalnom govoru
GODIŠNJICA
rastanimo se najprije možda nam ostane koji minut prisnosti
dosta je nas vrijeme izuvrtalo ovo je koja već godišnjica sjete
i srećno nam niko se još ovako nije nemao
ZA MOG PSA
spakujte kosti za mog psa on me hroptavo doziva napolju vjetar obmanjuje kese i njegov se lavež razliježe do groblja neka mu neko donese da jede ja usnuti moram sipajte vodu mom žednom psu njegova trka izdaje u bijesnoj bali put je lutanje vjetar ubrzava disanje sklonite s ceste mog mrtvog psa na kiši kvasa njegov leš ne stigoh da ga sahranim da je bar imao snage do mene da ga kostima svojim nahranim
PEPEO PEPELU
Isprobavam večernju usamljenost u uši svečano sjećanje ubadam i hladna stopala toplim u koracima unazad. Tamo su vrijeme i glava u utrci za gubljenje tamo je posljednja mladost posrnula; kupim je s poda i ljubim je. Vrata zaškripe jače što ih sporije otvaram i tu sam iznova, u borbi zidova sa mrtvima se sudaram. I noge mi se sapliću o inserte iz grijehova a usta puna smijeha i zujanja i bjesova. Treba mi malo vina da otvorim tu košnicu pa da prijateljima nazovem neke ljude što prošli su. Svjetlost se za mnom zaklapa bježim da me ne zakolje al’ male prolaze ostavljam kad opet poželim napolje da se slobode naotimam nevidljivu je stisnem u ruci; zamišljam tačno taj trenutak jer znam da život čine trenuci! Probijam zubima salo stvarnosti ušunjam se u zbilju debelu: vraćam se, nisam nikud ni otišla ja sebi, pepeo pepelu.
Marija Šuković Vučković (1993, Trebinje) provela je predmaturantsko doba u Gacku, a diplomirala knjževnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Palama. Autorka je dviju zbirki poezije, „Onostranost je prilika” (2019) i „Vitalnost mraka” (2023). Pjesme su joj zastupljene u više antologija, zbornika i portala, nagrađivana je za poetske i prozne radove. Tokom studija i života u Sarajevu bavi se radom u pozorišnoj i filmskoj industriji, piše za kulturno-umjetničke magazine, i radi u galeriji savremene umjetnosti. Trenutno živi u Rheinbreitbachu (Njemačka) i bavi se slikanjem. Ove 2024. godine je realizovana njena prva samostalna zložba pod nazivom „Neka meso ispašta” na dvije lokacije u Sarajevu.
Stella polare 