Oznaka: Портете

Narcis Alispahić je umetnik, rođen 1983, u Zenici (BiH). Akademiju umetnosti završio je u Novom Sadu (Srbija), a dalje se specijalizovao u Švajcarskoj, na Visokoj umetničkoj školi u Ženevi (HEAD). Bavi se slikarstvom, crtežom, skulpturom, videom i muzikom. Ideje crpi direktno iz bogatog životnog iskustva (rat, izbeglištvo), zatim iz života u više različitih zemalja, a u posljednjih nekoliko godina je fokusiran na Ekvador i Estoniju. Što se tiče stila, on je ekspresionistički, menja se zajedno sa temom koju umetnik obrađuje, neprestano prati onu životnu nit koja je istinita bez osvrta na modu ili trend.  U akvarelima iz serije „PORTETE“ umetnik slika nepoznato ostrvo na koje su junaci zalutali nakon brodoloma. Tamo počinje novi život, mešavina rajskih ugođaja, mitologije, egzotike, ali i  piraterije, opasnosti od kriminala. Inspirisan ekvadorskom autentičnošću, slikar gradi paralelni svet jungijanskih simbola koji oslikavaju vitalnost života.  Narcis je autor brojnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a njegovi radovi se nalaze u mnogim kolekcijama.  Posljednjih nekoliko godina živi i stvara u Ekvadoru. Inspirisan egzotikom, neobičnim društvenim okolnostima i osećajem slobode koji je tamo pronašao, umetnik pravi crno-bele crteže u stripskom maniru, pozivajući nas na  avanturu po tropskim predelima. Kao jedna vrsta omaža Mister Nou, Kortu Maltezeu, Robinzonu Krusou ili Homerovom Odiseju, Narcis gradi imaginarno ostrvo na koje protagonisti stižu nakon brodoloma. Počinju život ispočetka  u novoj slobodi. U simboličkom smislu poruka glasi – umetnost treba živeti, jer na taj način mjenjamo i naš život.

IZ DNEVNIKA OSTRVA PORTE

Došli smo ovde nakon brodoloma, preživili smo rat, dva… Nakon svega, PORTETE je bio spas, a ne kletva. Kapetan Talog, Urok, medicinska sestra Svila – smijali smo se našim prošlim živtima, a radovali se mrežama punim ribe. Svakog dana na ostrvo je pristizala bar po jedna velika kolona onih koji su sve napustili, kojima je rat takođe, pored razaranja, donio potpuno oslobođenje. Ne radi se o tome da su oni bili u nečemu bolji od drugih, ali su svakako na ovaj način bili slobodniji. Život bez onih najsuptilnijih okova koji vežu jače od metala, okova čija je legura bila strah od življenja pomiješan prosto sa dosadom. A ovde ih je pak čekao zaborav, za mjesec dana više neće biti bitno ni ko su ni odakle dolaze, taj zaborav u svojoj majčinskoj pravičnosti ih je podsjećao na čistu, ali nikad doživljenu ljubav. I prilazili su mu s poverenjem, i mraku, i svjetlu, i velikim talasima i zemljotresima.
 Na Porteteu se nalazi Pećina u kojoj niko ne može da vas nađe. Odustali su, priključili su se na kratki spoj svakodnevnog samomučenja civilizacijom i ostavili su nas na miru. Tu pećinu sam preuredio u galeriju slika, ah kako je lijepo! Pogani jezici Babilona ne dobacuju više do mene, a mi s druge strane okeana slušamo graktanje velikih crnih ptica. U Neptunovu lagunu su nekad davno dolazili pirati, najpametniji ljudi koji su ikad hodali Zemljom… plovili morem? Sve priče o njihovim ukletim brodovima i duhovima su istinite, kockarski dugovi, raštimane gitare koje jadno zvuče na otvorenom moru, bacanja Tarota, slobodna ljubav, kratki životi…  Ne baš suptilni likovi koji su možda kao djeca prisustvovali nekom javnom pogubljenju drugih ozloglašenog pirata i u tom njegovom konačnom „porazu“ od rulje su vidjeli spas, svoju budućnost, sanjajući bjekstvo i možda i sopstvenu smrt na sličan način. Taj san je sve što su tada imali i činio se dovoljnim i vrijednim pokušaja. Ono između što bi se hipotetički desilo nakon odlaska, bilo je više nego dovoljno, samo dan na Porteteu… Ovde je dodir surovosti i suptilnosti ključan za preživljavanje, mora postojati ravnoteža, jer sirovost je malodušnost, a rafiniranost omogućava da bjekstvo bude u neku ruku genijalno. Ah kakva vrućina! Sve se topi, a pogotovo salo na stomaku. Džinovska zmija je strašna, ali ponekad bi došla i naslonila glavu na moje rame dok spavam. Probudio bi me njen miris ili smrad, ne znam, poput insulina, vještački generisanog molekula u laboratoriji. Taj bi miris u san donosio nova bića ili polubića. Mora da se pitate kako je to sanjati na Porteteu? Sad ću vam reći istinu, pošto sam slikar, razvio sam neobičnu sposobnost sanjanja gotovo lucidnih snova. U njima sam putovao po celom svetu, svaki je san bilo jedno novo putovanje. Jutro u Pjongjangu, doručak u Adis Abebi, muzej u Londonu, poslijepodne u Andima, sve to, jer kroz crteže sam razvio neobičan osjećaj za prostor koji moja podsvijest nije mogla da razlikuje od „realnosti“. Ti prostori su se nadovezivali u najegzotičnije avanture laganog prizvuka, jedan deo, možda veliki deo moje duše koji je lak, došao je tu do izraza, a to je opet povezano sa polovidbom i klizanjem po mirnom moru u topli suton…