Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje i šta uopšte meni fali prestara sam za bajke ali taman u godinama kada se kupuju ideali molim Vas kilogram vjere da skepsu spere bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor prva puška je pukla na Viru i šta uopšte ja više tražim i kako da me svi ostave na miru kad im trebaju informacije dobre vibracije opijumi za nacije i mudrosti za nove generacije od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici ništa nije mogla migrena one su kuvale u vatru duvale bose obuvale i često čuvale sve ono od čega bježim i šta uopšte ja hoću kao pomahnitali pas od dobra na zvijezde režim
Ne spavam na prvom spratu na drugom spratu na vrhu ili na dnu Mom ocu nije trebao melatonin za spavanje on je umro u snu
Teorema o postanku
Drvo trešnje razgranalo se nauštrb mojih jagodica golica me svilena tananost latica koje mi ničim ne pripadaju a ti si vatra ti si nebo grana jorgovana i vjetar koji rasipa polen od koga raste poezija ti si kamen iz koga niču divlji cvjetovi pukotina kroz koju ulazi svjetlost ti si teorema o postanku iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti razgranaj se umjesto trešnje golicaj mi jagodice gledaj me netremice ukradi kamen i divlji cvijet i raspi polen iz koga nići će svijet.
Barakuda
Ne podnosim kišna popodneva, umirujuće zvuke i sve one što se bez po’ muke stvore svuda, uvijek poželjni, nikada pozvani, kao pupoljci šareni, kao plodovi rani - a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
Htjela sam kao Jelena da budem žena koje nema, žena nevidljiva, ili sam htjela da budem neuhvatljiva, zasigurno nikako predvidljiva, možda sam mogla da zaustim Odu radosti i da se sjećanju prepustim, mladosti, neutaživoj mladosti sve da oprostim, kao da mi nikada nije pripadala, kao da je pjesma koja mi se nekada dopadala, pa sada bljesne tek tako, poznata ali nikad do kraja moja, predivnih boja i dezena, ali nikada pravog kroja.
Htjela sam da budem stroga, baš prava babaroga, da ne vjerujem u jednoroga, ni u jedinog svevišnjeg Boga, možda sam mogla da čitam više puta o Ani i Vronskom, ali ja sam tražila drugačija štiva u slaganju kaledioskopskom, uvijek optuživana, nikada kriva, ja sam čitala o svetioniku Virdžinije Vulf, i pisala sopstvenu hroniku, kad već nijesam imala sopstvenu sobu, i mislila kako su samo izanđale sve floskule: i grob grobu i rob robu - a sad kad pomislim, ne razlikuju se puno Ana i Virdžinija, pokoja strana i suvišna linija, a mogle su sasvim i prijateljice biti i jedna drugoj pisati: “Izgleda da ovaj put neću ozdraviti.”
Ne podnosim lažne osmijehe na fotografijama, lažne trepavice, usne i uopšte ništa lažno, i mogu samo da pjevam o onome što mi je važno, i ovaj svijet to izgleda ne prašta kao da nema većeg grijeha, ovom svijetu nedostaje čuda, suza, snova i smijeha - a ja sam barakuda, ja sam pomalo luda i još često vjerujem u čuda.
Umorna pjesma
Ne vjeruj im Marija, ljeta su i dalje lijepa a zimi se zemlja odmara, nije se svijet promijenio, i neka te ludilo ne zavara, ljudi su oduvijek bili zli, samo ti si nalazila svoje pleme na najnevjerovatnijim mjestima, rješavala si lako pitanja i dileme, nalazila ljepotu u ispovijestima onih koji su od tebe očekivali spas i nijesi umjela drugačije, nijesi nikoga za podršku uskratila, ali umorila si se od svega, Marija, na dno svoga bića se sunovratila, jer su ti tražili i ruke i snove i lice i riječi i zjenice, i tu si povukla crtu jer zjenice su one odaje u kojima kriješ život, a život se ne prodaje i ne skida s njega omot da se drugima preda da ga sloj po sloj odmotavaju, umorila si se, Marija, i riječi ti spavaju.
Ne vjeruj im Marija, svega smo se nagledali, skidali smo opne sa života, proučavali ih i nijesmo se predali, po vinogradima otkidali listove da od njih pravimo šešire, i zauzdavali kistove kojim smo slikali nemire, pa onda gazili grožđe da od njega pravimo vino kojim smo natapali laži (gaženje duše nikad ne završi milinom) i pili smo ga, Marija, kao da smo ga životu dužni, veseli bez predumišljaja kao što smo sada tužni, jer život se skupio kao šećer na krajevima usta, i sad život više nije vinograd, nego ulica sablasna, pusta, niz koju se spuštaju lažni proroci, sujeta, gubici, i tu si povukla crtu jer tebi trebaju svici koji će da te vode kroz noć dok svi drugi spavaju, umorila si se, Marija, ali ne daš da te običnim kažnjavaju.
Igrokaz
Uvijek na oprezu nikad opuštena vjekovi tačaka pri zarezu uvijek u iščekivanju da budem napuštena decenije pretvaranja da je sve u redu onda kad bezobzirni zgaze decenije stvaranja u neredu ipak nijesu uspjele dušu da unakaze
Rekli su: djevojčicama ne priliči da galame one su smjerne, tihe i tanke kome još treba drama pravdaj sebi pojavljivanja i izostanke pusti drugima revolucije jačim i većim od tebe ne brini za tuđe grubosti to te samo preosjetljivost grebe
Rekli su: kako je samo zrela kao što govore za sve koji su porasli na silu nikada previše zaigrana i vesela kao da nosi teret na krilu i zato se sada nikad ne opuštam ne znam kad će bezobzirni da gaze i zato ne odrastam tražim se kroz igrokaze.
Stella polare 