Katarina Sarić (10. 03.1976), živi i stvara između rodne Budve i Beograda. Na Filozofskom fakultetu u Nikšiću diplomirala je filosofiju, a potom jezik i južnoslovenske književnosti. Na Fakultetu političkih nauka Podgorici završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Književnica je, poetska provokatorka i performans umjetnica. Autorka je trinaest samostalnih izdanja, zastupljena je u brojnim koautorskim delima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima. O njenoj su poeziji i prozi napisani naučni radovi. Djela su joj nagrađivana, prevođena i objavljivana u regionu, ali i na svjetskoj literarnoj sceni: “Seks i provincija” kolumna, Diogen, 2014. godine, “Književnost i jezik u funkciji promovisanja univerzalnih vrijednosti i identitetskih komponenti crnogorskog društva ” Filozofski fakultet Nikšić, 2017. godine, “Minervinim tragom” – antologija crnogorskog ženskog proznog stvaralaštva, 2018. godine i “Minervinim tragom” antologija poetskog stvaralaštva crnogorskih književnica, 2021. godine, “FKCJ”, “Personalni karusel – šizofrena zbirka” JU Narodna biblioteka Budva, 2018. godine. Ciklusom ženski aktivne poezije, osvojila je drugo mjesto na konkursu “Paf-poezija -Arto”, Podgorica, 2019. U prevodu na engleski jezik: “The Baffler” USA, “Balkan poetry today” UK, “The Wagon” Chennai, India, “ Praktik a magazine of contemporary writing”, “Epoque press”, Brighton i Cheltenham UK. World Literature Today, 2020. Makedonski: “Revija Branuvanja” 2014. i “Sovremenost” 2019. Romski: “Savorre amen sam e Devleske čhave” 2017. “Ašunen RRomalen” 2018. Bengalski, “Atunis poetry”. Na makedonski jezik joj se prevodi poetska zbirka “Smrt madam Bovari” nastala iz performansa izvedenih u makedonskom internacionalnom teatru (Macedonian Center International Theater Institute), 2020. godine. Istoimena zbirka, ušla je u uži konkurs Poetikum izdavaštva, 2021. godine. Izbor iz političko-erotske poezije objavljuje u specijalnoj izdavačkoj kući za avangardna i ekscentrična djela svjetskih umjetnika “Black Scat Books” California. Uvrštena je izborom iz socijalne poezije u ediciju “Artifact Nouveau” kao materijal za čitanje na seminarima i kursevima Delta Koledža, Kalifornija za 2019. godine i World Literature Today, 2020. (work in progress). |
ČETIRI MJENE JESEN MI JE Ušećeriti se pod jezikom raspekmeziti samo još jednom da je na dlanu nečijem mekšijem pa s mrvicama vrapcima Lišće gaziti još jednom Iskovati cokule iz betona živoga dnom Jesen mi je Boli me Iskrvarim na dušeku svaku Moje su obije strane kreveta natopljene presflake stisnute među nogama udavim od grljenja sve plišane jastuke Više se i ne sjećam da li si ikad bio tu Da li smo se gađali jastucima Da li sam to bila ja grizla proštepanu ivicu čaršafa Da li smo to bili mi ljuštili mandarine od posteljine rukama umazanim - suprim mmmm … Mirisala je soba na naftalin i lavandu namjerno sam gurnula petoparku u ćošak zalijepila žvaku pod prozorsku dasku da nam se mili vraćati S uma silazimo klizimo jedno s drugoga dok se komšiluk žali na škripu starog kreveta a onaj brkati preko puta kune: - Vrat š’ nje slomio dabogda! Svima im je pusta kuća ostala dvorišta u živice zarasla I niko više ne peče rakiju i ne kuva kavu dočekuje i ispraća Svuda tende i kovane kapije psi čuvari i alarmi protiv sunca protiv ljudi zaštita Kako smo pristali da poliježemo u ove kutije za sardine visoka faktora a da ne mine ni tragosti žalosti za onima jutrima protegnutim tijelima raspojasanim golim Hladno je Hladno mi je Pretrnula sam zadnju vodu izazvala prerano krvarenje djevice od 11 ljeta i svi su se smijali na bazenu Ta potmula upala jajnika još ne jenjava i nije neka šteta velika tek život bačen psima odbrojava u kapsulama a onaj metalni smijeh u ušima odzvanja kovačev mijeh Jesen mi je Boli me Doba umiranja ZUBATO PROLJEĆE Mrzim proljeće Proljeće ima zube i svi nervozno trube preko ulice i glasne su ptice i svi se utrkuju ko će prije da zauzme mjesta na sunčanoj strani kafane Ljube se djeca na peronima Ja bih da ne osvane da odmah pretrčim iz zime u ljeto čemu ionako sve to guštarenje pretvaranje hoću da svi odu hoću u vodu morska so je jedina dobra na moje rane majka uvijek kaže da sam od bijele vrane iz osinjaka osa da bi se i šarka otrovala da me ujede Ja bi nekog od prije ovog vremena od rana i šala neslana moga lajanja i njihova povlačenja jačanja i tlačanja Od prije ove bijede da me opere ko ciganče grdno izriba gola i bosa od naslaga i gliba (a bila sam tako mazna) prije svih ovih zločina i kazna prava plišana medvjedica prije nego je otpočela hibernacija pećina i studa Okupacija brendiranih lica i društvenih žica Prije no me sva pogan i svo zlo te je moglo snašlo (bila sam tako nježna) Bilo pa prošlo SPAR Ova kasna sparna avgustovska popodneva i vlažna posteljina na koju padaju kosi zraci sunca kroz poluspuštene roletne praveći trake zlatne zebre - podsjećaju na lijena odmarališta pored puta krčme koje nudile su prenoćište bez prijave i takse na spratu iznad na bidone vode poređane na balkone uz zemljane saksije – Podsjećaju i na memljive studentske sobe stranice džepnih romana duž kojih se protežu Nane, Kolete i Mone i njihovi ljubavnici koji se najprije briju da istupe žilet a onda im ga dodaju u kadi punoj mirišljave pjene Na glatke noge, satenske papuče, mušeme i spavaćice od tila na lake pregradne zidove i teške gvozdene krevete iza kojih se čuo svaki šum i povlačenje vode – Podsjećaju na razgovore uz hladno bijelo pjenušavo, meki sir i grožđe koje smo lijeno dohvatali s loze iznad glava i jeli ga tako neopranog raspravljajući punih usta o uticaju Simon na francuske strukturaliste koji je neosporno morala ostaviti barem u onolikoj mjeri u kojoj je Sartr na filosofiju egzistencijalizma - kao da je to najvažnije pitanje na svijetu ako izuzmemo smrt intelektu miris lokvanja i kreketanje žaba opet smo u biti na početku MIHOLJ Kad dođe ono vrijeme kojemu se sabire i oduzima a uvijek nekako s miholjem dođe Kad prezrijeva grožđe i prska voda na usta a stari vraćaju na kamena kućišta Ko bi mu ga znao tad za išta Pa pomiješam žito s kukoljem i ne znam tad kako sam uopšte živa kako uspjela i kako promašila baš svaki koš ćorava kokoš Kako sam mogla voljeti i tebe i njega i ovoga i onoga ponavljati uvijek one iste male slatke riječi vezivati se za sitnice koje svaka na jednu liče i sve su obećane i sve medene da se umre do naredne Zar ljubav može biti ako nije do groba Ili smo samo potrošna roba svi mi bez razlike Kako sam mogla ređati slike igrati se staklenim perlama nervima čerupati naživo udove razvaljivati pa slagati se iznova od prstiju do tjemena od tebe do njega do naredna Blago onima koji od kuće i ognjišta dalje vidjeli nisu nikada ništa do on nju i ona njega i onaj komadić obradiva dvorišta na prisojnoj strani sve je i svega Kad dođe ono vrijeme da životu položim račun privežem čun za obalu a uvijek nekako s miholjem dođe da zamami Ja umiješam žito s kukoljem pa skokom daljem
Stella polare 