RAZGLEDNICA: LAJKOVAC (ANDRIJANA SEDIĆ)

RAZGLEDNICA: LAJKOVAC

Šta je Loh Nes za Kolubaru

Mile više ne ide Lajkovačkom prugom, otišao je u beli svet, u potragu za nekom ukusnijom korom hleba, ali Lajkovac je i dalje mesto gde se na prestonička dešavanja gleda kroz prizmu teorije haosa



Svako mesto ima svoju mikro klimu, uređenje, filozofiju, svoje legende i znamenite meštane.

Andrijana Sedić

Pojam „znameniti“ zvuči kao „ugledni“, „školovani“. Nije to tako u palankama. Kod nas su poznati meštani Milanče, Valentina, Slavica, sasvim obični, a opet po nečemu jedinstveni.

Pokušaću da u redovima koji slede oživim taj duh varoši koja ne uspeva da bude gradić, a ne prestaje da bude selo.

Gledano po kilometraži, prestonica nam je veoma blizu, ali naš mentalitet često prestonicu definiše TEORIJOM HAOSA. Trče za autobusom, pešaci prelaze ulicu na crveno, svuda gledaju da uštede makar minut, pa idu preko reda. Mi semafore imamo samo na pruzi, kuda žure svi ti ljudi? Kako sastavljaju kraj s krajem za stanarinu, a sve moraju da kupe? Da li žive u šupi na kraju onoga što se zove prestonica? Da li će se Lajkovac nekad pripojiti tzv. BEOGRADSKOM PAŠALUKU? Hoće li trocifreni GSP autobus kročiti na tlo ove ugljene grude?

Nevezano za politička previranja, filozofski gledano, ali i okom jednostavnog čoveka: sela i varoši nestaju. Na pijaci nema seljana, uglavnom preprodavci. Deca su otišla u velike gradove ili „beli svet“ da traže „bolju koru hleba“. Kako stvari stoje, vratiće se da seju pšenicu.

U jednom od najvećih sela u Srbiji, Jabučju, moja majka je ceo dan tražila traktor da preveze (narodski rečeno, „prevuče“) seno. Nije ga našla, kako kaže – ni za pare neće da voze. U dvorištima su gradska auta, sportski automobili, neka sitnija mehanizacija, a traktor i ozbiljne poljoprivredne mašine retko koja seoska kuća ima. Selo bez traktora – kakav paradoks današnjice! „Šta, terate rols-rojsa kroz oranice?“ Smejemo se od muke.

Na crnoj zemlji uglja, putevima vina, prugom i rekama, ka Povlenu i Maljenu, gde raste najbolji sremuš još se „igra šah“.

Kako kaže ona priča: „Kad se igra završi, i kraljice i sluge idu u istu kutiju.“

Kako će se nastaviti BORBA ZA SELO, SELJANE i opstanak VAROŠI, ostaje da vreme pokaže.

„Malo mesto, sve se zna“, zaista je istina kada se kaže, ali, jedno VELIKO ALI: mala mesta obiluju protokom raznih dezinformacija.

Lajkovac je tiha varoš u kojoj je svaki događaj koji iskače iz kolotečine – senzacija. Kad bi pala cigla sa nečijeg krova, to bi bio medijski događaj, jer šta da je ubila nekoga?

Na autobuskoj stanici priča se da je pala cigla, na železničkoj (200 metara dalje) usmrtila je mačku, a kod distribucije (još 200m dalje) cigla je povredila domaćina pa je poslat na ušivanje u Valjevo. Na pijaci (dodajte još 200m) pitaju domaćinovu ćerku kako joj je otac, na šta ona odgovara: „Sjajno, ostao kući da čita štampu. Što?“

To je princip po kojem u nas funkcionišu tračevi.

U očima drugih, mi iz Lajkovca imamo brojne specifičnosti kojih nismo uvek svesni.

Ljudi sa strane često komentarišu naš naglasak, pa se koškaju oko broja jedan, palačinke, čitanke, televizora i još mnogih reči i izraza. Tu je i čuveno IDE MILE LAJKOVAČKOM PRUGOM i MALA KRSNA, LAJKOVAC.

Mile je otišao na Zapad, kuća je ostala na starima. Kad voz kasni, ponekad nema sagovornika, a ni druga da cigarom zagreje reči koje s dimom lete i stvaraju mistiku oko ribolovačkih priča o velikom šaranu iz Kolubare.

Priče oko vodenice imaju svoja čudovišta, vampire Savu, Radovana i ONOG TREĆEG, jer šta je Loh Nes za našu Kolubaru? Broj žrtava: nepoznat.

Pogled s mog prozora seže daleko, sve do tornja koji simbolizuje moć nauke i tehnike, a zapravo se odatle vidi nadvožnjak i čuvena „velika lizalica“, deo sistema hladnjače u stečaju. Kažu da je lepota u oku posmatrača, pa je tako i s doživljajima svakog od nas.

Vozovi me bude i uspavljuju, živim uz njih, kao da me svuda prate. Dodala bih i ovu anegdotu u prilog rečenom: u potrazi za poslom stigla sam čak do Zemuna, bila je neka udaljena lokacija, mapa me dovela do pruge, od muke sam kroz smeh na mobilni sestri rekla: „EVO ME U LAJKOVCU“, našla sam ih, to je taj Zemun, Vojni put, pruga. „Dobrodošla kući, uvek“, odzvanjalo mi je u glavi.

Čovek, zapravo, uvek u sebi nosi svoje rodno mesto, o tome su pisali i Kapor, Andrić, Pekić, Selimović, Kiš, vrlo teatralno, maestralno. Lajkovac nije postao St. Thomas, ali bismo i mi mogli da animiramo „ćiru“ i napravimo crtani film umesto drame od naše male varoši pune velikih priča.

Текст је преузет из листа Данас:

https://www.danas.rs/zivot/putopisi/lajkovac-1-legende-malog-mesta/komentari/

https://www.danas.rs/zivot/putopisi/lajkovac-2-zivot-uz-vozove/

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišete koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavi se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišete koristeći svoj Facebook nalog. Odjavi se /  Promeni )

Povezivanje sa %s