ulica je mračna još crnja od kiše sanjam prosjaka što po asfaltu povraća svjetlo to je put koji me vraća kući majka ustaje iz jastuka da pridrži moje tijelo i tješi me: ako si prazan u tebi dakle ima mjesta za sve
Na crnogorskom primorju
Dlačice brade se naoštrile ispred ulične lampe njenom je keru bila potrebna čvrsta ruka više ne piša po kući otkako je sviko tu kao san previše puta ispričan zasvjetlucaju joj na jeziku đeca i unučad onda mu pogladi sjajnu dlaku i kaže
ne bi ga dala nizašto a i on je naučio da trpi do besvijesti
Iskra
prepolovljena glava mjeseca zalazi za jorgan tvoje malo lice ko oblak mekani strahovi sve što nas čeka zagrlim
Majka
Talasi od mora i narandžina kora koža što se steže oko malog tijela tek sad sam cijela Talasi od mora i narandžina kora napušteni dom na kom se kori mlijeko tek sad sam neko Talasi od mora i narandžina kora blaga božanstvena ruševina tek sad me ima
Zajedno
Nekad tako želim da te svi odbace da se samo meni možeš vratiti. Nekad tako želim da presuši more tvojih snova a ja da ti budem jedina oaza u pustinji očaja. Nekad tako želim da te nema a ja da sam ništa pa da barem zajedno – ne postojimo.
Sadržano u tragovima
Htjeli smo da šetamo ali su ulice bile ledene moji đonovi skliski i čizme naslijeđene gromade neočišćenog pocrnjelog snijega rame za koje se držim dok gledam preko njega.
Gacko je mjesto radnje u snovima koje pamtim; tamo se sakrilo nešto što ne mogu da shvatim nešto što je postrani, što me gleda iz sjena što sam smatrala svojim dok ne bijah ni žena.
Kad sanjam izviruje iz mojih očiju iznutra Da mi se otkrije cijelo, pa ga zaboravim sutra Oblači poznata lica i nošene košulje I izgovara priče što sam čeznula da čujem
Pod ovim stablom kaže ti si zaspala dok sam svirao tople balade i objašnjavao ko sam nad ovom crnom zemljom što mi se s prstiju ljušti ti si posmatrala nijemo predio koji se ruši -
i znajući sve što jesam otkoračala si lako postao sam niko pretvoren u svakog sad da me opet nađeš lomiš se po ledu a ja sam samo trag na tvome desnom rebru.
Kada podignem kapke šta je istina ne znam neko u meni meni napušten, neko u meni prezren ali znam dok stojim u podsvijesti na pragu da nas dotuče ono što sadržano je u tragu.
Stella polare 