Jedan od najpopularnijih domaćih bendova, Regina, ove godine obeležava trideset pet godina rada i tim povodom će 24. septembra u Nišu održati koncert. No, kako je Regina bila jedna od identitetskih rok grupa generacija koje su odrastale devedesetih godina, prilika je da se osvrnemo na njihovu karijeru u meri u kojoj jedan digitalni format to dozvoljava. Grupa Regina je o svom radu objavila i monografiju 2015. godine, kojom je obeleženo dvadeset pet godina njihovog rada. Ta knjiga ne predstavlja samo istoriju uspešnog benda, već je raritet po tome što je u njoj zabeležen duh epohe devedesetih i dvehiljaditih godina. Samim tim se, iz specifičnog ugla (mužičkog, ekonomskog, industrijskog, društvenog…), može čitati kao istorijski izvor epohe. Pisana je veoma jednostavnim jezikom, sa mnogo slikovitih detalja koji na prečac obuzimaju pažnju čitaoca. Ukoliko vas istorija manje zanima od muzike, onda ćete steći izvesnu predstavu o ratnom stvaralaštvu ove grupe. Osim toga, knjiga pruža i uvid u kulturne uticaje u epohi MTV muzike i stila, ali i u napore benda da ostanu svoji i autentični. Aleksandar Čović, frontmen grupe, (autor niza tekstova i muzike) napisao je britku, samorefleksivnu, duhovitu knjigu koja je oplemenjena nizom sjajnih fotografija (koga zanima moda iz devedesetih – uživaće!). Ovde možete pročitati nekoliko poglavlja iz te knjige, a koga bude zanimalo da se dublje upusti u istoriju regine i našeg ratnog podneblja – može ispod teksta naći celu knjigu u pdf formatu. Takođe, ovde je, uz dobru volju i entuzijazam jednog od članova benda, Borisa Milijaša, priređena i velika galerija fotografija koje ilustruju život Regine, kako na sceni, tako i izvan nje. Naravno, bez muzike ovaj tekst ne bi bio celovit, pa se u njemu nalzi i nekoliko najvećih hitova grupe Regina.

REGINA U NIŠU

Boris Milijaš

Ko čeka, dočeka. Tako i Regina. Od koncerta u nezaboravnoj novogodišnjoj noći 31.12.2016. godine, mi čekamo grad Niš. Nije uzalud – valjda i nas poneko u Nišu čeka. Emocije su uvek bile obostrane.
Znatiželju i prve simpatije za grad Niš sam snažno osetio kroz stihove Gorana Bregovića. Ludwig van, Peta simfonija… Kako bi mi Sarajlije drukčije u beli svet, nego preko Brege? Opisivao je svoje niške vojničke dane u Pjesmi mom mlađem bratu. Jedna od retkih koju nikada nisu izveli uživo. Simpatije prema Nišu su se ranih osamdesetih pretvorile u ljubav, i to navijačku. FK Radnički je tada bio evropski hit, pa se prenelo i na nas u Sarajevu. Sada mi je zadovoljstvo da vas pozovem na celovečernji koncert grupe Regina koji će se održati u sredu 24.09.2025., u 20h u BEERGARDEN-u. Koncertom obeležavamo prvih trideset pet godina od trenutka kada je Regina počela da snima i objavljuje ploče, kasete, CD izdanja… Srećni smo što se, uz Sarajevo, Beograd, Skoplje, Podgoricu, Sombor, Zrenjanin, Zaječar, Derventu, Priboj, Šamac i mnoga druga mesta bivše Jugoslavije i Niš ove godine našao na mapi naše rođendanske turneje. Pokušaćemo da, u originalnom sastavu koji će biti pojačan legendom srpske i jugoslovenske pop-rock muzike Vladom Negovanovićem, izvedemo najvažnije pesme iz svih perioda karijere. O našoj karijeri, kakva je-takva je, publika i kritičari ipak razgovaraju skoro četrdeset godina. Nama je sada jedino važno da trideset pet godina našeg rada utopimo u jednu noć. Da uživate pevajući sa nama i da se, kad ste (najčešće nesrećno) zaljubljeni, pronađete u našim pesmama. Dobrodošli na rođendanski koncert grupe Regina!

LJUBAV NIJE ZA NAS

AUTOBIOGRAFIJA – REGINA

Aleksandar Čović

Henda i styling

Hendu smo upoznali u studiju na Ilidži. Neno Jeleč, naš snimatelj, u toku jednog od snimanja reče nam da se ne možemo fotografi sati za omot i pojavljivati u TV emisijama u „garderobi sa ulice“. Predložio nam je Hendu, sarajevskog kantautora, da nas malo upristoji. U našim glavama Henda je bio sinonim za pateti ku i u našem ti nejdžerskom dobu njegov rad ostao je upamćen kao nešto bezvezno i marginalno, ali stvari su se odvijale brzo i neko nam je hitno bio potreban. Henda je došao u studio i bio je vrlo prijatan. Što je najvažnije, nije tražio mnogo novca. Dogovorili smo se da radimo probne snimke u mom stanu. Naš zadatak je bioda pokupimo sve stvari iz ormara za koje smo misli da mogu biti od koristi i ne samo naše prnje, nego i sakoe, odijela i košulje naših očeva. Nakon toga, Henda je tražio da obučemo ono što mi mislimo da treba. Taj užas je trebalo vidjeti . Izgledali smo kao seoski bend sa vašara. Ne mogu da se sjeti m svih pojedinosti , ali znam da je Goja izgledao kao uličar, Boris kao predsjednik neke mjesne zajednice, a ja, sa šeširom na vrh glave, kao neki Ciganin koji se fura na kauboje. Šteta što te fotografi je više ne postoje!

Henda je onda odlučio da stvari uozbilji, te nam je donio gomilu svojih stvari koje je kombinovao sa nešto malo naše garderobe koja se dala iskoristi ti . U jednom momentu se rodila ideja da se Davor treba furati na maramu i onaj kačket naopako okrenut, kao neki jugoslovenski Axl Rose. Ja sam logično trebao da podsjećam na Slasha, gitaristu Guns’N’Rosesa. Henda nas je brižljivo upakovao, neprestano klizeći po liniji između New Kids on the Block i Gunsa. Misija je bila animirati ti nejdžere u cijeloj bivšoj Jugi. To nikada nije bilo preveliko tržište i bilo je važno imati što širu publiku. Ono što je bilo presudno jeste da je taj styling, u kombinaciji sa našom muzikom, bio nešto potpuno novo. Henda je, nakon fotografisanja u studiju Keme Hadžića, smislio slogan „Mi nismo Merlin, mi smo Regina“.

To je bila savršena provokacija i trebala je simbolizirati otklon od onoga što je sarajevska scena predstavljala ti h godina – pretjerano koketi ranje sa folkom. Mi smo označili dolazak nove generacije, koja će biti skroz rock i ličiti na muziku sa zapada. Nažalost, cijelom Jugoslavijom će godinu, dvije kasnije zavladati rat, bijeda, primiti vizam i folk. Uletjeli smo u neki vrtlog vremena i sve vrijednosti su se potpuno izgubile. Nestala je država u kojoj smo rođeni i svi mi smo postali siročići, koji su morali da traže neki novi identi tet.

„Dalje neceš moci“

Kao kada sanjaš neki nenormalno dobar san, kao dešava ti se savršen seks i nešto te bolno i naglo prekida. Tako su nas probudile prve barikade u Sarajevu. Dok se ratovalo malo dalje od nas, mi smo i dalje živjeli naše ludilo i šetali po oblacima. Rat se dešavao u našoj zemlji, pred našim vratima, ali u našim naivnim glavama Sarajevu, našem gradu, takva sudbina nije mogla da se desi. Bio je mart kada su Davora i mene prve barikade zatekle na putu Kraljevo – Sarajevo. Tu noć smo se vraćali autobusom sa neke tezge u Kraljevu i oko nas je bilo puno ljudi koji su pričali albanski. Malo nam je to bilo neobično, ali mislili smo: „Put kao put, za nekoliko sati smo kući“. Na granici između Srbije i Bosne i Hercegovine rečeno nam je da ne možemo dalje, jer su u Sarajevu barikade i puca se. Vojska je pretresla autobus i odvojila pola putnika. Bili su naoružani i očigledno su znali šta i kad treba da rade. Mi smo se nekako prebacili do Užica i tu uhvatili autobus za Beograd. Sjećam se kako smo pješice išli od stanice do kuće mog strica i da Davor nije prestao gunđati: „U kakvom centru ti živi ovaj stric? Ovo je kao da idemo od Sarajeva do Hadžića!“. U stričevoj kući smo neprekidno gledali vijesti. Nerviralo nas je u što u polusatnim vijestima, prilog o Sarajevu traje minut. Ništa novo se nije govorilo. Rušenje našeg svijeta postalo je samo jedna od usputnih vijesti sa ratišta, koja su buktala u bivšoj Jugoslaviji. Nakon dva dana situacija se smirila i mi se nađosmo u avionu za Sarajevo. Davor je govorio kako u Sarajevu nije kao u Hrvatskoj. Bio sam siguran da nisu postojale nikakve šanse da kod nas bude sranja. U svakoj zgradi, u svakom ulazu, svi su bili „izmiješani“. Zaštobi komšijanapao komšiju?! To je meni bilo nemoguće. Nije mi palo na pamet da pomislim kako većinu komšija niko neće pitati ama baš ništa, ništa! Za mjesec dana nas je rat zatekao skoro potpuno nespremne u našim stanovima, u ulazima, kao u nekim ćelijama. Ljudi su pogledima jedni od drugih tražili odgovor na pitanje: šta se ovo dešava komšija? Spokojan život i sigurnost su stravičnom brzinom, preko noći, zamijenjeni strahom i nepovjerenjem!

„Mi dolazimo iz grada kojeg više nema…“

…tim riječima je počeo naš nastup na stadionu Vardara u Skoplju, u julu 1992. godine. Mislim da ljudi nikad nisu saznali da smo mi smo jedan od prvih bendova koji je svirao za mir u Bosni i Hercegovini. Prihod od prodaje karata proslijeđen je u humanitarne svrhe, za izbjeglice iz BiH. Koncert na stadionu Vardara je zamišljen kao grupni nastup velikih bendova iz regije, ali na kraju scenu smo dijelili Leb i sol i mi. Oni su nastupili u punom sastavu, a nas je na bini bilo troje, Goja gitarista, Davor i ja. Pjevali smo naše pjesme na matrice, ali u tom momentu nikome to nije smetalo. Bio je to nastup prepun emocija. U tom trenutku, u našim mislima, mi još nismo napustili svoje prethodne živote u Sarajevu. Još smo vjerovali u čudo koje će se desiti i sve vratiti na staro!

Nakon tog koncerta imali smo nekoliko nastupa u Makedoniji. Sve je to djelovalo suludo. Bili smo kao neke zvijezde koje dolaze na nastupe gdje sviramo pred velikim brojem ljudi, a u realnosti smo bili beskućnici. Ubrzo nakon povratka u Beograd, Davor je nestao. Jedan dan mi se jednostavno nije javio. Kasnije sam saznao da je kod ujaka u Njemačkoj. Dolaze najteži trenuci u našim životima. Ja sam se manje-više uredno hranio u menzama studentskih domova. Ne znam kako sam sakupljao novac za elementarne troškove života, a Davor se zaposlio u Njemačkoj kao njegovatelj starih osoba u nekom domu. Za ljude, koji su pola godine ili godinu prije toga imali pune dvorane i vrtoglavi uspon u karijeri, teško da se nešto gore moglo desiti! Ali eto, preživjeli smo i to!

Ruzo moja

To je sigurno pjesma po kojoj će mnogo ljudi pamtiti naš rad devedesetih. Pojavila sa na albumu Jedino ono što imam da ti dam, koji je urađen pod uticajem muzike koju je tada stvarao Michael Jackson. Sve što smo radili tada, mnogo je podsjećalo na njegov rad, što je bio eksperiment za koji je najveći krivac moja malenkost. Spotove smo radili na TV Politici, koja je tada bila najgledanija televizijska stanica u Srbiji. Šminkali su nas upadljivo i izgledali smo feminizirano. Album je prošao kako je prošao, dakle ne baš sjajno, ali u ljeto 1994. godine dobili smo poziv da se pojavimo na Budvanskom festivalu. Rok za prijavu je bio kratak i mi smo odlučili da prevarimo organizatore. Podvalili smo već objavljenu pjesmu Ružo moja iz jednostavnog razloga, zvučala je festivalski, a sam festival bio je kao i sve u tom periodu, imitacija nekih „sretnijih vremena“. Nama je boravak u Crnoj Gori bio odlična zabava i imali smo poneku tezgu, što je značilo lakši život. U jednom klubu u Tivtu smo svirali nekoliko noći uzastopno, a preko dana je goste zabavljao Aca Lukas. Svirao je klavijaturu i pjevao cijeli dan do našeg nastupa. Gazda kafea nas je upoznao i rekao: „Ovo će jednog dana biti najveća zvijezda na ovim prostorima“. Iz naše perspektive, kada smo i mi i on svirali za siću, skoro pa pod šatorom, ta je izjava zaista zvučala komično. Festival je prošao. Ružo moja se plasirala katastrofalno, bila je jedna od posljednjih na takmičenju. Ništa i nismo očekivali od nje!

Po povratku u Beograd sarajevski glumac Nešo Je nas je uspio uvjeriti da trebamo uraditi spot za tu pjesmu, jer je RTS finansirala snimanje za izvođače PGP-a RTS-a. Tada sam bio ošišan na kratko. Frizerka Ljilja mi reče: „Više nisi Michael Jackson. Sad si Eros Ramazzoti.“ Ja sam to doživio kao totalnu sprdnju i improvizaciju u svakom smislu. Za pjesmu u koju nisam vjerovao snimao sam spot, koji mi se ne dopada i promovisao se na TV Politici, u emisiji Nedjeljno popodne. A onda, dešava se ludilo. Preko noći pjesma postaje totalni hit. PGP RTS nije imao dovoljno kaseta, jer to niko nije očekivao. Ja sebe uhvatim da štampam kasete i omote na crno i šaljem ih po Srbiji. Ni danas ne mogu objasniti šta se tada desilo. Počeli smo svirati nekoliko puta nedjeljno i sve su svirke bile pune. Napokon smo dobili šansu za novi početak. Te naredne dvije godine možda su najintenzivnije godine u mom životu. Dok su se na prostorima bivše Jugoslavije dešavale strahote, mi smo ponovo dobili priliku da lebdimo iznad zemlje. To tako možeš doživjeti samo u tim godinama. Ponovo su nam sva vrata bila otvorena, ponovo smo uspjeli.

Kad zatvorim oci

Poslije deset godina uspješne karijere, čovjek, sasvim legitimno, odluči da se preko noći promijeni. Valjda je to i kod većine tako ako nisi zadovoljan onim što imaš. Naš narod bi to precizirao na svoj način: Hoće hljeba preko pogače. Upravo to nam se desilo sa albumom Kad zatvorim oči. Daleko je od toga da su pjesme bile loše, ali jednostavno nisu bile za album benda našeg profila. Bilo bi milion puta poštenije i bolje za sve nas da sam to objavio kao neki svoj solistički izlet. To je bio jako sirov zvuk, oštri tekstovi i rekao bih da su neki moji kompleksi isplivali na površinu. To što su ljudi voljeli našu muziku, kupovali ploče i dolazili na koncerte, jednostavno nije bilo dovoljno. Ja sam htio da nas voli i kritika. I desilo se to da su kritičari napisali dobre kritike, ali publika je ostala zatečena. Niko od nas nije očekivao tako mračan i tvrd album. Da nesreća bude veća, promocija albuma je zakazana za 24. mart 1999. godine. Umjesto da odjekuje prmocija našeg albuma, Beogradom su odjekivale prve NATO-ve bombe. Sjećam se da sam nekoliko sati prije toga najavljivao promociju na Radiju S na dvadeset i nekom spratu bivše zgrade CK, koja je poslije toga pogođena u bombardovanju. Istina je da album nikada nije bio promovisan na pravi način, ali siguran sam da je „problem“ bio u pjesmama, a ne u promociji.

I kao što to uvijek biva, loši potezi neminovno donesu svađe i nesuglasice. Tako je bilo i u našem slučaju. Krajem te godine je došlo do razlaza sa Pahuljom, a ja sam organizovao koncert u Domu sindikata, 12. maja 2000. godine. Na tom koncertu se Davor Ebner pojavio kao gost. To je bilo naše prvo zajedničko pojavljivanje nakon osam godina pauze.

Dobre vile i vilenjaci

Ljudi na putu kao što je naš bez izvjesne doze sreće nemaju nikakvih šansi. Mi smo uvijek vjerovali da sreća prati hrabre i da stvari koje zaista želiš i ostvariš. Odnosi koje smo imali sa ljudima, koji su se našli tu da nam pomognu u ostvarenju našeg cilja, oduvijek su bili pomalo irealni, ali su bili prvenstveno ljudski.

Dešavali su se u kafani, ili su bili rezultat slučajnih okolnosti. Ljudi koji su nam najviše pomogli da materijalno pratimo naše želje i potrebe, u naše živote su ulazili onda kada je to zaista bilo potrebno. Jedan od takvih susreta se desio 1991. godine u sarajevskom Hotelu Holiday Inn. Sjedili smo cijelo veče sa ekipom ljudi, pili viski i jednostavno rečeno zabavljali se kao što to muškarci inače čine u kafani. Na kraju, negdje oko ponoći, jedan gospodin iz ekipe meni prilazi i kaže: „Moja mala kćerka jako voli vašu muziku i ja hoću da vam pomognem da kupite najbolje instrumente. Sutra me, molim te, sačekaj ispred Hotela Zagreb tačno u podne. Mislim da će biti dovoljno da ponesem 30 000 maraka.“ Uz ogromnu količinu neprijatnosti rekao sam da to ne dolazi u obzir. Rekao sam to više iz kurtoaznih pobuda. Moj osnovni dojam je bio da smo previše popili, ali on je insistirao da mu obećam da ću doći sutra u dvanaest na dogovoreno mjesto. Kad smo svi otišli svojim putem razmišljao sam, ležao sam u krevetu i mislio: „O bože, kakva budalaština… Moji roditelji rade nekoliko godina za te novce, a meni neko, ko me prvi put u životu vidi, hoće da pokloni toliki novac ni za šta?!“. Ujutro sam se probudio i neki đavo mi nije dao mira. Čekao sam upodne na dogovorenom mjestu. Čekao i čekao, ali ništa… „E, moj kretenu, kako si mogao poverovati u ovakvu stvar… glupost.“ Nakon ne znam koliko čekanja krenuo sam kad se pored mene zaustavio Reno 4 iz kojeg je istrčao čovjek koji mi je stvar obećao. Izvinjavao se na kašnjenju dok je vadio kovertu. „Vidimo se i javite se!“ To je bilo sve, žurno se vratio u svoj kola i nestao. Ja sam stajao na ulici u nekom polusnu držeći tu kovertu i nisam znao šta da radim. Otišao sam do naše prostorije gdje samo vježbali i otvorio kovertu. Iz nje me je gledalo obećanih 30 000 maraka.

Tekst priredili: Boris Milijaš i Olivera Dragišić