BEOGRAD I HAREMSKE PRIČE – SLUČAJ MARE ILIĆ

Postoje okolnosti u kojima se istorija gotovo spotakne o nečije ime, kao da nije sigurna šta sa njim da učini. Ime, posebno ako je često, ponavlja se u arhivskim dokumentima i u ponavljanju dobija težinu. Svaki put kada se zabeleži, ono potvrđuje da je osoba postojala. Ne kakva je bila, samo da je postojala. To je minimum koji istorija garantuje; možda je to i maksimum koji tražimo.

Jer, ime je i granica. Ono nas zaustavlja. Kažemo: znamo ko je bio, ili ko je  bila i time često završavamo potragu. Ime postaje zamena za razumevanje. U akademskom tekstu, ime se ponaša kao sidro, ali i kao alibi: nešto smo identifikovali, nešto smo fiksirali i možemo dalje. U tome nema slučajnosti, jer arhivi ne vole krajeve. Krajevi remete red. Lakše je zabeležiti početak vladavine, ugovor, dekret, nego nestanak. Smrt je lična, vlast je administrativna. Ime pripada ovom drugom svetu. Zato ime ostaje.

A mi, čitaoci fragmenata, stojimo pred nečijim imenom i pokušavamo da ga usidrimo, da mu dodamo vreme, pokret, sudbinu. Ponekad uspevamo, češće ne. I tada se vraćamo na početak: na ime kao minimalni oblik pamćenja. Možda je to sve što istorija može. Možda je to sve što joj treba.

Ime Mare Ilić izronilo je iz arhivske građe tamo gde bi ga malo ko očekivao: u Državnom arhivu Austrije u Beču, u fascikli pod nazivom „Trgovina robljem, piraterija i slično“.[1] Građa svedoči o naizgled marginalnom događaju – sporu oko bosanske devojčice Mare Ilić koji se odigrao 1852. godine.

Neobičan i potresan slučaj trinaestogodišnje devojčice iz sredine XIX veka prerastao je u diplomatski spor između Habzburše monarhije i Osmanskog carstva razotkrivajući složene odnose prava, vere, vlasti i porodičnih veza koji su se sudarili na habsburško-osmanskoj granici u Zemenu. U središtu događaja nalaze se brat i sestra, Milan i Mara Ilić, čije su životne putanje, oblikovane još u detinjstvu, postale predmet rasprave državnih činovnika, konzula i pravnika, ali i mesto sudara različitih predstava o slobodi, ropstvu i pripadnosti.

Prema svedočenju Milana Ilića, Mara i on rođeni su u pravoslavnoj porodici u selu Pale, jugoistočno od Sarajeva. Nakon smrti oca, njihova majka se preudala i prešla u islam, ostavljajući ih kod dede Petra Ilića. Ubrzo potom, Fadil-paša Šerifović (1802–1882) preuzeo je brigu o deci i, prema Milanovim tvrdnjama, zahtevao od njih da prihvate islam. Dok je Milan odbio da promeni veru i zbog toga, prema soptsvenim rečima bio utamničen, Mara je odvedena u harem. U njegovom iskazu posebno mesto zauzimaju dedini bezuspešni pokušaji da spreči odvođenje unuke.

Pad Fadil-paše nakon pobune 1850. godine dodatno je promenio okolnosti. Omer-paša Latas konfiskovao je njegovu imovinu i naložio da bude progonan u Bursu. Upravo je ta politička kriza omogućila Milanu i da povrati slobodu i da pokuša da oslobodi sestru. Sudbina Mare Ilić menjala se kroz unutrašnje sukobe u Osmanskom carstvu.

Presudan trenutak nastupio je u avgustu 1852. godine. Milan, koji je u stigao u Beograd 1851. godine (Omer Paša Latas ga je oslobodio 1850. godine u sklopu mera sprovođenih na gušenju ustanka u Hercegovini) i počeo da uči bravarski zanat, saznaje da je harem Fadil-paše prognanog iz Sarajeva na putu ka Bursi. Vest je za njega predstavljala jedinstvenu priliku da pokuša da povrati sestru. Uz dozvolu srpskih vlasti, prelazi reku i obraća se komandantu austrijskog garnizona u Zemunu, feldmaršal-lajtnantu Davidu Krojtneru fon Tatenburgu.

Postupajući po Milanovom zahtevu, komandant garnizona u Zemunu je 20. avgusta 1852. godine naredio da se lađa zadrži. 

Granica je u ovom slučaju bila mnogo više od geografske linije. Ona je bila mesto na kome su se susretali i ukrštali različiti pravni i društveni poretci. Kada je Mara trebalo da bude odvedena u Anadoliju, njeno kretanje više nije bilo samo pitanje domaćinstva. Njeno telo i njen status postali su predmet odlučivanja institucija sa obe strane granice. Zadržavanje plovila bilo je, u tom smislu, mnogo više od policijske mere: ono je predstavljalo materijalizaciju pitanjako ima pravo da kontroliše kretanje osobe čiji su identitet i status bili sporni.

Milanova predstavka pokazuje izuzetnu pravnu sofisticiranost, koja je, imajući u vidu njegovo nema nikakve sumnje u to skromno obrazovanje, više nego iznenađujuća. U predstavci Milan ne govori samo o porodičnoj tragediji, već se precizno poziva na član 16 Austrijskog građanskog zakonika, prema kojem ropstvo nije bilo dozvoljeno na teritoriji Habzburške monarhije. Štaviše, zakon je predviđao da svaki rob koji kroči na austrijsko tlo automatski stiče slobodu. Milan stoga traži da njegova sestra bude oslobođena i vraćena „prirodnim ljudskim pravima“. Kako se vest zavrtela i bečki list Die Presse je 4. septembra 1852. godine izvestio o slučaju nasilne otmice Milanove sestre.

Kako je mladi šegrt iz Beograda mogao tako dobro da poznaje austrijsko zakonodavstvo? Malo je verovatno da Milan nije delovao uz podršku uticajnih ljudi iz srpske administracije, verovatno pravnika ili političara koji su dobro razumeli mogućnosti koje su pružali sporovi oko nadležnosti između Austrije i Osmanskog carstva. Moguće je da su vlasti autonomne Kneževine Srbije, uključujući tu i ministra pravde Aleksu Simića, prepoznale i politički potencijal ovog oslučaja.

Za austrijske vlasti, Mara Ilić je postala simbol suštinske razlike između dva pravna sveta. U austrijskom diskursu, granica na Dunavu označavala je civilizacijsku liniju koja razdvaja „prosvetljenu Evropu“, u kojoj je ropstvo ukinuto, od Osmanskog carstva, gde je ono i dalje postojalo kao deo društvenog poretka. Stoga su austrijski zvaničnici tvrdili da je Marinim stupanjem na habzburšku teritoriju njen pravni status morao biti procenjivan isključivo prema austrijskim zakonima.

Takvo tumačenje oslanjalo se na širi ideološki okvir XIX veka. Habzburški političari i diplomate predstavljali su svoju državu kao deo evropskog antiropskog projekta, dok su Osmansko carstvo povezivali sa „zaostalim“ oblicima nerazvijenih društava. Istovremeno,

Bosna, u kojoj je Mara rođena, zamišljana je kao prostor između dva sveta – kao „most“ ili „raskršće“ između Evrope i Orijenta. Austrijska intervencija u Marinom slučaju je  proisticala isključivo iz specifične kombinacije domaćeg zakonodavstva i međunarodnog prava.

Osmanska strana je dosledno odbacivala optužbe o ropstvu. Bosanki vezir Mehmed Huršid-paša insistirao je na tvrdnji da je Mara dobrovoljno prihvatila islam i da je za svoj rad u pašinom domaćinstvu primala naknadu. Posebno je naglašavano da je ranije saslušana pred lokalnim sudom, gde je potvrdila da nije bila prisiljena na konverziju. Za osmanske vlasti, austrijska intervencija predstavljala je kršenje postojećih sporazuma i opasan presedan kojim bi jedna država mogla da dovede u pitanje suverenitet druge.

Posle nekoliko meseci diplomatskih pregovora između Porte i Beča, uz angažovanje srpskih vlasti, Mara je krajem novembra 1852. godine vraćena u Beograd. Time je spor između dve imperije bio priveden kraju, ali Marin život nije prestao da bude određen njegovim posledicama. Milan je ubrzo preminuo, a Maru je usvojio lokalni trgovac Sima Jovanović.

Njena sudbina se tako ponovo vratila iz sfere međunarodne politike u prostor lokalnih društvenih odnosa. Nakon što je bila predmet diplomatskog spora, Mara je ponovo postala dete čiji je život zavisio od konkretnih ljudi i njihovih odluka. Nije ostalo zabeleženo šta se događalo sa Marom Ilić posle 1985. Prešavši u svet običnih ljudi, Mari se gubi svaki trag.

Pitanje Marinog oslobađanja bilo je pitanje jurisdikcije. Ko je imao pravo da kaže da je Mara robinja? Ko je mogao da proglasi njenu konverziju prinudnom? Da li je činjenica da je kao dete bila hrišćanka bila dovoljna da odredi njen potonji verski identitet? I da li je brat, koji je sam nekoliko godina ranije bio oslobođen iz osmanskog sistema i zatim prešao u Beograd, imao pravo da u ime svoje sestre zahteva intervenciju druge imperije?

Ova pitanja nisu bila samo pravne prirode. Ona su zadirala u samu definiciju osobe.

Marin status zavisio je od toga da li se na nju gleda kao na članicu porodice koja ima pravo da zahteva njen povratak, kao na osobu integrisanu u domaćinstvo u kojem je odrastala, kao na hrišćanku čija je konverzija bila nelegitimna ili kao na pojedinca čiji se status mora utvrditi nezavisno od svih prethodnih okolnosti. U tom smislu, pitanje njene „slobode“ nije bilo moguće odvojiti od pitanja njenog identiteta.

Dokumenta o Mari Ilić sačuvana su u bečkom arhivu i to unapred sugeriše način na koji je austrijska administracija razumela njen položaj. Međutim, osmanske vlasti nikada nisu prihvatile tvrdnju da je Mara bila robinja, niti su je smatrale hrišćankom. Za njih je spor predstavljao pitanje suvereniteta, odnosno prava Osmanskog carstva da samostalno uređuje status svojih podanika i da garantuje njihov bezbedan prolaz kroz Habzburšku teritoriju. Za habsburške vlasti Marin slučaj mogao je biti formulisan kao pitanje zaštite osobe koja je nezakonito zadržana i lišena slobodne volje, ali i zgodna prilika za demonstraciju superiornosti.

Za osmanske vlasti, međutim, pitanje nije bilo samo da li je Mara slobodna, već i ko je imao pravo da odlučuje o njenom statusu. Njena dugogodišnja pripadnost muslimanskom domaćinstvu, konverzija i položaj u okviru kuće predstavljali su deo društvenog i pravnog poretka koji je Osmansko carstvo smatralo svojom jurisdikcijom. Austrijska intervencija stoga nije mogla biti shvaćena samo kao čin zaštite jedne devojčice: ona je istovremeno predstavljala zadiranje u osmansko pravo da odlučuje o statusu osobe koja se nalazila unutar njegovog društvenog i pravnog prostora. U tom kontekstu, identitet Mare Ilić postaje predmet političke borbe. 

Marin glas u čitavom postupku pojavljuje se posredno. O njenom životu i njenoj prošlosti saznajemo kroz dokumente koje su stvarali činovnici, konzuli i drugi posrednici. Izvori o njoj ne postoje izvan administrativnih okvira; iskaz koji je dala u Zemunu bio je zabeležen, preveden i protumačen u skladu sa kategorijama koje su već bile dostupne institucijama koje su o njoj odlučivale. Pisar je 30. septembra 1852. zapisao (prevevši sa srpskog na nemački): „Zovem se  Mara Ilić. Rođena sam u Sarajevu, u Bosni, od hrišćanskih roditelja grčke vere.“

Tako se pred istraživačem pojavljuje paradoks: što više institucija pokušava da utvrdi „ko je Mara“, to je teže razdvojiti njen glas od jezika administracije koja ga beleži. Austrijski dokumenti dosledno je nazivaju „bosanskom hrišćanskom devojčicom“, dok je osmanska administracija tretira kao muslimanku i legitimnu članicu domaćinstva Fadil-paše Šerifovića. Nijedan od tih identiteta nije neutralan: oba su proizvod pravnih i političkih kategorija koje su različite države koristile kako bi opravdale svoje postupke.

Slučaj Mare Ilić ne može se razumeti ni bez uzimanja u obzir uloge Kneževine Srbije.

Beograd je bio mesto preklapanja različitih jurisdikcija i političkih interesa. Srpske vlasti koristile su pravne praznine između Beča i Carigrada kako bi proširile sopstveni politički uticaj i pokušale da zaštite pravoslavno stanovništvo u Bosni. Mara Ilić tako postaje ne samo predmet porodičnog spora, već, na mikro planu, i jedan od tihih simbol procesa izgradnje srpske državnosti. 

Slučaj Mare Ilić je čudnim stranputicama ostao sačuvan u arhivskoj građi. Za Milana, Mara je bila sestra koju je želeo da vrati. Za Austriju, ona je predstavljala dokaz superiornosti pravnog poretka Monarhije. Za Osmansko carstvo, njen slučaj bio je pitanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Za Srbiju, Mara je postala sredstvo političke afirmacije. Njena biografija stoga pokazuje kako su se u XIX veku lične sudbine pojedinaca pretvarale u prostor sukoba između različitih imperijalnih, nacionalnih i verskih projekata. Marin život tako je bio preoblikovan svakim novim institucionalnim korakom. Od porodične tragedije postao je administrativni predmet, od administrativnog predmeta konzularno pitanje, a potom diplomatski spor između dve imperije. 

Važnost ove mikro istorije leži u nesrazmeri između malog događaja i velikih pitanja koja se kroz njega otvaraju. Jedna devojčica, njen brat i nekoliko administrativnih dokumenata omogućavaju uvid u mnogo širi svet u kojem su se imperijalne granice pomerale ne samo vojno i diplomatski, već i kroz svakodnevno odlučivanje o tome ko sme da putuje, ko kome pripada, čija je vera pravno relevantna i ko ima pravo da govori u ime pojedinca. Njena biografija tako postaje mala, ali jasna mapa imperijalnog sveta sredine XIX veka. 

Literatura:

E. Attila Aytekin, The Production of Space during the Period of Autonomy: Notes on Belgrade  Urban Space, 1817–1867, Journal of Balkan and Near Eastern Studies 18/6, 2016, 588‒ 589.

A. F. Johnson,  The Strange, Sad Case of the “Bosnian Christian Girl”: Slavery, Conversion,  and Jurisdiction on the Habsburg-Ottoman Border, Austrian History Yearbook 51, 2020, 39-59.

S. Laiou, Christian Women in an Ottoman World: Interpersonal and Family Cases Brought before the Shari‘a Courts during the Seventeenth and Eighteenth Centuries (Cases Involving the Greek Community), in Women in the Ottoman Balkans: Gender, Culture, and History, eds. Amila Buturović and Irvin Cemil Schick, London 2007, 251‒253.

A. M. Savić, Između ujedinjene Evrope i usamljene Rusije – Kneževina Srbija i Osmansko   carstvo (1839–1858), Beograd 2024.


[1] Unterthänigste Bitte des Milan Illich, um Befreiung seiner Schwester Mara Illic aus dem hier befindlichen Fazli

Pascha Harem, Nr. 253, Semlin, 20 Aug. 1852, Haus-, Hof-, und Staatsarchiv, Vienna, Austria (HHStA), Ministerium des Äußern (MdA), Administrative Registratur (AR) Fach 39/2, “Sklavenhandel, Piraterie, Baraterie, Kaperei, Generalia.”

Danijela Stefanović