Neka infitezimalna hladnoća isijava iz pesma Ane Magde. Njena poetika beznađa, davnašnji ekskluzivitet ukletih pesnika – skladnu formu našla je u reaktuelizovanom vezanom stihu: njihova zapretena tkiva kidaju se pod mlazevima čiste tragičke energije koja se rasula apokaliptičnim dekorima srušenih pojavnih i imaginarnih svetova. Onih naseljenih bićima palim ko zna iz kakvih daljina pravo pred naše širom otvorene oči. Ukoliko nije direktno proistekla iz zakonomernosti sveta i civilizacije koja entropiju prevodi u progres, laž u istinu, licemerje u suštinu međuljudskih odnosa, onda je sasvim izvesno Izvor pronašla u jednom dubinskom osećaju za opštu prolaznost i propadljivost svega u šta je čovek verovao i za šta se žrtvovao. Čovek sam, ogoljen je do krajnosti a sva njegova naličija kao da su izložena u nekom džinovskom infernalnom ogledalu u kom se mogu nazreti neki negdašnji vrtovi sada nastanjeni prilikama uteklim iz bestijarijuma Novice Tadića. Poezija koju piše Ana Magda, za nežne i osetljive, podseća nas da postoji i jedan drugačiji pogled na svet i nas same razapete u njemu, u kom uteha može biti još samo mudrost iz davnina: „Pakao je prazan. Svi đavoli su ovde“. Ognjen Petrović Ana Magda rođena je 27. novembra 1988. godine u Beogradu. Studira Arheologiju na Filozofskom fakultetu. Objavila je knjige pesama: Neuspela ili Kula od Karata, Pepeo davnih, 2012. godine za Književnu omladinu Srbije i Ogledala Demijurga, 2018. godine. Štampala je zbirke priča: Priče iz beznađa (Čigoja štampa, 2014), Papagaj o odžačarima (Prosveta, 2017) i romane Utroba greha i jedna mačka (Čigoja štampa, 2014) i Buretom protiv Golijata (Prosveta, 2017). Nagrade: Pegaz, treće mesto za zbirku Pepeo davnih, Mihael Babinka, 2013, treće mesto za poeziju, Joan Flora 2013, drugo mesto za poeziju, Zlatno slovo za zbirku priča Priče iz beznađa, Visoko internacionalno priznanje Akademije Ivo Andrić za roman Utroba greha i jedna mačka. Objavljuje u periodici . Živi u Beogradu. |
Kraj Ne dodiruj me smrti, ja ne pripadam ni tebi; Za ljubav je kasno. Grad sravnjenih zidina stoji, znam da ne možeš reći, očaj pred nama sedi, ja sam ničije dete što se života boji. Isprepletano umire cveće. Sablasna se belina dere, bezglava svetina ide nogama kljakavim na zrak; naša je ljubav gnjila i dan za danom ždere. Mladost je gotova davno. Opojni čeka nas mrak. U celoj ovoj teskobi, groza kušaće gluve, pa će ko luda biti, belog, ispraznog lika. Ti ne škrgući zubima. Na prašini obleću muve. Tužna svetina palaca ušima namesto jezika. Putuj ljubavi. Žitna se polja crne, Bezubi starci idu; na vrućini mori ih glad. Sve ovo previše boli i nekad podmuklo trne; Čak i kad crnilo prođe, moj si zanavek jad. Žrtveni ples Putevi su božji raščerečeno stenje, gde tabane bose oštri kamen cepa, tu se kruti pajac sav podivljao penje, sa njim hoda rulja, nakaradna, slepa. Protežu se pipci od ljigave građe, pajaca sa žice iz lutkarske drame, što počinkom svojim Harlekina nađe, usred crne špilje gde prognani čame. A Harlekin bedni, molovanog lika, tvrdokornu rulju sasvim smerno mami, dok skakuće sputan, ali lišen krika, da bi plesao gordo u žrtvenoj jami. Igra Igrajte se deco, srcima što pište i ponizno klize, ko dah mrtvog tela, te raspetih nogu na crno bojište, dolaze i ćute, zaprljanog čela. Loptajte se časno, uzdrhtalih ruku, sa perikom stvora, strašila na žici, što izrazom bolnim oslikava muku, te poniru tupi, ućutkani krici. Zaplešite čeda, iznuđenih snova, zarad boljke stare i minulog sjaja, zapečene usne bednoga kulova, na oluji drhću pred kapijom Raja. Igrajte se deco, dušama što zjape, pred paklenim ognjem kao vapaj mira, što umoran liže povređene šape, kao pas kom pastir uspavanku svira. San U bezdanu sanjam, izjeda nas beda, gde se nižu oči sa pogrebnih slika, u tome me mraku preka neman gleda, kroz vilinske kose istrgnutih kika. Javlja mi se biće iz ukletih snova, pozornica jada odsečenih ruku, iznad zdenca tajnog, leti šumska sova, demonska se krila, cepaju uz buku. I kužne me šake, preko noći mame, da zaigram laka i lišena glasa, u vilinskom kolu osuđeni čame, ja pred njima stojim i nema mi spasa. Potkrada me demon; usne su mu crne, isukani zubi blistaju u tami, ispred njega pomno bele trče srne, kopitama vuku po krvavoj jami. Ja kroz snove hodam i beda me grabi, iskrivljena lica preko zdenca lete, blatnjavih telesa ljudi kleče slabi, sve đavolske sluge i vilinsko dete. Nestalne želje Volim te, kažem u ponoru jada, što potire klice iz otetih želja, mojim srcem očaj u praznini vlada, uzdignut u biti đavolskog veselja. Nestalni me snovi u noćima grebu, kandžama od mreže paukove tkane, promrzle mi usne od te jeze zebu, demonske su reči pod jezikom slane. Javljam ti se noći jednog drugog grada, gde je sjajne zvezde, crni bezdan ždrao, u duši mi nemoć svog minulog jada, što je veštom rukom nit Suđaja krao. Volim te, kažem u kolevci tame, uljuljkanih čeda i raspetih ruku, svoju glavu spuštam zloduhu na rame, a tebi me snovi prikriveni vuku. Ćutanje Ćutim. Noć je ispredena od muke, njene kaplje su grozne, gluve čuju se note, crni pajaci plešu i mršave okreću ruke, iskasapljeni u tami izokrenute lepote. Bedniče, ne sudi! Ti si lišen glasa, sa zavese krika, strgnute su strune; Ja te volim, kažem, jer mi nema spasa, usnuli me zloduh celim bićem kune. Mi smo na gubitku, pojele su nas želje, što ih poput vaški grozni demon trebi; On ih kao mlinar posred pakla melje, kako naši snovi preživeli ne bi. Uskrsnuće bede Vaznete su želje darivane bedi, sa trpeze carske i božijeg mira; na bedemu zlatnom preki čovek sedi, uspavanku tužnu umrlima svira. Zaklinjem te noći u pepelu snova, gde ponoru tela klovnova sa žice, što raspeta leže povrh gnjilog rova, oči su im tupe iskljucale ptice. Pepelištem hodam ispod trulih zvona, što se čuju tiha ko bat dečjih nogu, ispijenih lica iz bednih kolona, što onako slaba podilaze Bogu. Još te tražim nado, moja klico bede, u krčagu noći kojim zloduh struji, uskrsnute želje bledi pajac jede, polumrtvi okot u košnici zuji. Nemilica Bože, ima li te? Sasušeni jezici zbore. Tu se prognanici kreću kao bezubi kojoti; U šiblju bol je tup i dželati svetinu dvore, a sutrašnjicu beda, u blatu uporno koti. Ne mogu ti reći o gradu divova, gde crvljive šarke sasvim otvorene crvče, one su kosturske glave bacile s krovova, i bez vapaja stale, pa nastavile da krče. Raščerečena je snaga i milost ne traži, u nemilici puca, a bagra klizi kroz grad; upitaju li te da li živiš, ti bangave spodobe slaži, jer oni bauljaju i ćute dok truli prenose jad. Ćuti! Ti nikad ne veruj u suze klovnova, oni se batrgaju i plešu, sasvim lišeni časti, kao kad u šiblju odjeknu krici veprova, što se ni ne vide u krvi, između krzna i masti. Besmisao Nema te u crnom besmislu života, što pipcima svojim očajno mlatara, u mislima punim minulih grozota, što ih gnjilom šakom ludi neimar stvara. On pokreće građu iz usnule drame, pajaca sa žice na kamenom sudu; u nedrima pustim izgnanici čame, među sobom složno poznali su Judu. Nema te u vučjoj uzdanici strave, brloga gde nemir modra grla veže; izgnanici pomno krv crvenu slave, kricima što bedni sa jezika beže. U jazbini noći protežu se spone, odsečenih glava pajaca sa žice, u besmislu bednom strgnute kolone, ja uzalud tražim tvoje bledo lice.
