KOLIJEVKE I KOVČEZI

Trudnice su s tansparentima nadirale od 
jezera i preko jednosmjerne ulice silazile 
u grad. Sam Bog zna kamo su se uputile!?

Jedne sam zimske noći spavao go pod 
otvorenim prozorom. Napolju su 
lepetale pahulje i ja sam želio umrijeti 
zbog nesporazuma s majkom. 

Šta bi o tome mogle misliti one koje 
jesenjim gradom sad pronose svoje 
plodove? Šta bi mislile o tome da 
njihovo dijete poželi umrijeti? 
Te kolijevke i ti kovčezi naših tijela.


KAKO UMIRU RODITELJI?

Jedno za drugim. Otac sklanjajući se od svijeta, 
mati kao da u njeg prvi put ulazi - svuda okolo 
su prštale fontane. Sve prozirniji, s krilcima 
vilinog konjica, otac se u smrt uvlačio ponizno 
kao u altamirsku pećinu. Dok nas je majka vukla 
za rukave, potom se izvinjavala i ljutnje nam 
opraštala, on je bio prezrela voćka kraj prašnjava 
puta. Ne možemo se sjetiti kada, kamo, niti zašto 
je otišao? Kao na žurnom projektu, majka je oko 
sebe lukavo zidala zidove u koje je pad već bio 
ugrađen (Svijet, djeco, umire!) tako da ne moraju niti 
pasti. Nikad je nije bilo više među nama. Umirala je 
sasvim barokno.

Kad su oni otišli, mi smo sjeli za kuhinjski stol, 
nasuli po čašicu rakije, i rekli Eto, to je to!, a onda 
podijelili što je iza njih ostalo. Oportunizam od 
oca, izravnost od majke, od njega gusti mrak, od 
nje zasljepljujuće svjetlo. Od njeg ribarski štap, od 
nje jezero uzburkano. A pošto je jedan bio njen, 
a drugi njegov, svako se uselio u ono što mu je bilo 
najbliže. Jedan u pećinu, drugi u jezero. 

Nikad se više nismo sreli.


LJUBAV, DEFINICIJA

		Dobra smrt je ona gdje se tvojim zemnim 
		ostacima bave neki nepoznati ljudi...
					(J. M. Coetzee)

Ima ljudi koji iznenada prestanu 
voljeti, a ne kažu onom drugom, i onda 
se oni vole nesrazmjerno i asimetrično. 

A onda, poslije nekog vremena, on njoj 
pokloni moždani, ona njemu srčani udar, 
i potom se opet paze i čuvaju, kao na 
početku. 

No, ima i onih sebičnih, koji u svoje srce 
ne puštaju druge. Smrt to posebno cijeni. 
Sve druge voli da iznenadi.




MIT I POVIJEST

Godine idu i ja sve vještije zamećem tragove.
Pored društva pčelara, ljubitelja starih zanata i 
samohranih očeva, te Kluba čitalaca dviju narodnih 
knjižnica, primljen sam i u Društvo pisaca.
Još jedan način da me nigdje ne bude.