Jutros si dobro raspoložen, kaže ona. Zbog najave ljepšeg vremena? Ljepšeg vremena? Da, kaže ona, od danas – jesenje ljeto! Miholjsko, kaže on. Bože, čudi se ona, kako sam to lako zaboravila! Tamo se tako zvao ovaj period jeseni. A tamo gdje sam studirala. Kad smo bili tamo, zvalo se… Bablje ljeto!

Kiša je u septembru padala svakog dana, isto tako početkom oktobra.

Ne sjećam, kaže ona, tako dugog perioda jesenjih kiša ovdje, u Friuliju. A ovdje smo već trideset godina. I naglasi: Uvijek u istom selu. (To njeno o istom selunjemu ponekad zazvuči radosno, ponekad ravnodušno. Pa se zapita gdje je granica koja razdvaja radost i ravnodušnost. Ili te granice zapravo nema?).

Sada – sunce nagrađuje sav njihov kraj, i pogled ka horizontu: Dolomiti im se čine nadohvat ruke. (Oni zaista tako misle, autor ove kratke priče poznaje i njega i nju, istina bolje poznaje njega). Nema one uobičajene izmaglice koja oku posmatrača omekša oštrinu obrisa dalekih planinskih vrhova. (Ovaj detalj je ukraden iz pismenog sastava njihovog sina, napisanog davno, u trećem gimnazije na temu Doživljaj jedne umjetničke fotografije D. F.).

Dakle?, kaže ona donoseći šoljice kafe. Zadovoljansam, kaže on. Razlog?, kaže ona. O razlogu, kaže on, uskoro – ali ne ovdje. A gdje? U dvorištu, kaže on, već sam započeo jedan posao. Koji? Proviri kroz vrata!

(Da je ova priča jednočinka, trebalo bi u didaskaliji napisati: Čuje se tap-tap njenih koraka u predsoblju, potom neugodna škripa ulaznih vrata čije šarke on stalno zaboravlja da podmaže).

Ah, kaže ona kad se vratila iz predsoblja: na dvorišnoj sceni – gomilica kupusa za kiseljenje! Jesam, kaže on, izmamilo me sunce. Dakle, to je razlog? Nije, kaže on.

Ona sjedi kraj stola u dvorištu, on glavice kupusa oslobađa od vanjskih listova. Iza listova, dotad pripijena uz njihov deblji dio, ispadne poneka gusjenica. Lijeno se vrti na površini stola. Uništio sam im kuću, kaže on.
Ona ne voli takve riječi. Prizivaju joj sjećanja na neke dane. Grozne, tvrdi ona, iz tamo. Zbog kojih su ovdje.

Pazi kako radiš tim nožem, kaže ona zabrinuto ga posmatrajući dok on zasjeca kupus i vadi korijen. Da ti pridržim glavicu? Nemoj, kaže on, nisam siguran ni za moje prste pa kako bih bio za tvoje! Eto, vidiš da sam u pravu što se brinem! U pravu si, kaže on, kao i za vrapce. Gore, na žici. Da ne bi kaknuli odozgo, sa zarđalog električnog voda, pomakli smo stol. Jesmo, kaže ona, pomakli smog a, ali zašto ćutiš o razlogu.

Odloživši nož, on krpom briše ruke sa kojih se na stol osipaju sol i komadići kupusnog korijena.

Da, kaže on, zadovoljan sam. Sinoć kasno sam okončao prepisku sa jednom boginjom. Jesam li dobro čula – sa boginjom?, kaže grickajući konusno srce korijena kupusa.

Sluti da ona sa teškoćom prikriva svoju zabrinutost. Prije nekoliko dana je tri puta silazio u podrum, učas zaboravljajući razlog. Kasnije se našalio: Zaboravljanje? Vjerovatno ne postoji i… Sve je dobro dok ne siđeš dolje po konzervu paradajza a doneseš metlu. Dodao je potom: Šta se dešava starim, olinjalim psima? I oni možda zaboravljaju? Zato se srećni izlažu suncu!

Ne, ona se nije nasmiješila na njegovu šalu. Neko vrijeme, u ovoj zemlji, radila je kao pomoćna bolničarka u jednom domu…

Treba li objasniti o kojem domu se radi, za koja lica?
Ovdje, u zemlji koju je jedan pisac, njemu drag, nazvao velikom čizmom punom limunova i narandži, ti domovi imaju i vesela, i smirujuća, i cvjetna imena: Radosne godine, Vila Hortenzija, Povlačenje i mir, Vila mladeži, Kuća mudraca, Asistenti anđeli, Vila blaženstva… Ona, naprotiv, misli da je to sasvim normalno. Zar bi neko izabrao dom koji se zove Posljednje stajalište? Ili, još gore: Ko ovdje uđe, neka zna gdje je ušao! Ili, nedajbože: Nema dalje. Pa neveselo doda: Da znaš, ima štićenika koji su od nas stariji samo godinu ili dvije. Jeste, ona nerado izgovara naziv tog doma iako bi isti i glasovno morao odisati pomislima na sreću i budućnost. Ljudsku. Bila je sretna kad je brzo našla drugi posao. Nije sve za svakog, rekla je dan kasnije po davanju otkaza.

Glas joj je onomad odavao spokoj. I nasmiješila se, nakon otkaza. Kao nekad, kad su oboje bili mladi. Tamo.

Ako nekom, kaže on, pošalješ prijedlog da pročita rukopis tvoje knjige, a primalac ti ne odgovori? Ko je on ili ona, svejedno – bez odgovora! Neodgojen stvor, kaže ona. Ako njemu ili njoj to isto napišeš u sljedećem pismu…? Ah, nisi to valjda napisao? Jesam, kaže on, jednoj boginji. Jednoj iz tamo, gdje smo nekad živjeli.
Bože dragi, čudi se ona, ti opet isto: boginja, i još tako direktno. Pogriješio sam? U ovom času, kaže ona, ne znam. I to baš ti koji smatraš da je litota sveta stilska figura! Jeste, kaže on, nisam napisao da je nevaspitana već da je vidim u mjehuru tekuće nekulture. I da knjige koje izdaje njoj nisu od pomoći. Ćutiš? Šta da ti kažem, caro mio? Bolje će biti da se sama uvjeriš, kaže on pokrivajući očišćene glavice kuhinjskim krpama (jednu, sa plavo bijelim kockicama, imali su tamo). Pođimo u kuću. Zašto sada?, kaže ona. Posao – dopola! Ne brini, kaže on, neće dugo potrajati. Šta? Vidjećeš!

U kući… On odmah prilazi kompjuteru.

Ime urednice, kaže on gledajući u ekran, doslovno je slatko – ovdje bi se zvala Dolcetta. Nemoj, carissimo, opet izmišljati italijanska imena! Samo sam preveo njeno ime, kaže on sasvim ozbiljno. Ovo sam joj napisao: Ne vjerujem da su poštovanja vrijedne osobe, dakle ne samo izdavači ili kulturni djelatnici kojima je nepoznata elementarna lekcija o dužnosti odgovora na pitanja, bilo čija. Rado bih se zastidio zbog vas… To si napisao? Ako ne vjeruješ, pročitaj sama!

Ona odrečno odmahuje rukom.

On nastavlja: …rado bih se zastidio zbog vas, ali niste usamljeni, ima vas tako mnogo da bi mi trebala ogromna količina stida a ne znam kako da je nabavim i, ako je nabavim, imam li pleća dovoljno snažna da je nosim.
Dakle, teška je, preteška ta količina stida za jedna obična ljudska pleća. Literatura nije od pomoći osobama kao što se vi, makar vam ime bilo jako slatko…

Bože dragi, kaže ona, a jel’ ti odgovorila? Naravno da jeste na ovo, ali prije toga – na prijedlog da joj pošaljem jedan moj rukopis – nije. Da ti pročitam njen odgovor? Mogu i ja, kaže ona najednom voljna da to pročita naglas. Gdje je to?

On se mršti. Gdje može biti Dolcettin odgovor? Evo ga!

Ona čita: Dragi… Ti… Smije se. Ima stila ta tvoja Dolcetta: poslije svega – dragi! Ima ona stila, kaže on, da nema – ne bi svojoj izdavačkoj kući dala ime po jednom neophodnom kuhinjskom predmetu. Nož? Ne! Hm, oklagija? Imalo bi smisla, ali nije! Cjediljka? Ne, ali i to bi imalo smisla!

Ne, kaže on u odgovor na njena odgonetanja: vangla, kutlača, čajnik, kašika, mutilica, slanik…

Ah, kako se nisam sjetila!, uzvikne ona kad joj je konačno rekao da tim predmetom neko nevješt može jako izgrebati prste. To bi trebalo biti simbolično? Ne znam, kaže on, sve se slabije razumijem u simboliku naziva izdavačkih kuća.

Uto ona počinje da čita: Nema razloga za toliku ljutnju i bes, mi primamo svaki dan mejlove sa ponudama rukopisa, usred te gomile mejlova se desi da, eto, nismo uspeli da vam odgovorimo. Mi smo obustavili primanje rukopisa, popunjen nam je program za naredne dve godine.

Ona ustane od kompjutera, šetka po sobi.

Pusti kraju, kaže mu ona, zanemari savjete onih naših prijatelja, da počneš objavljivati tamo. Kad se jednom ode, otišlo se.

To ona ponavlja već godinama, kao neku svoju poslovicu u čiju tačnost ju je odavno uvjerilo sve tokom njihovih, kako on veli poluzbiljno, turističkih putovanja, tamo. Ali sada to ne kaže. Ni da nema povratka ni sa knjigama. Već samo: Ali, gdje je ta urednica osjetila bes? Ljutnju sam osjetila i ja, ali bijes? Zašto ne odustaneš od prepiske takve vrste? Propitkuje ga i očima i prstima kojim dobuje po ivici stola.

Napokon, on kaže: Sve je jasno. Jasno? Da, draga moja, mi smo kod Šekspira, kaže on, uvijek. I kad mislimo da nismo, mi smo u njegovom kraljevstvu bez granica u kojem ima barem jedna ladičica i za Slatku. U trenu u kojem je zaustio kako je to njegovo o velikom Englezu patetično, možda ne bi bilo samo na nastavi književnosti, ona odigne ruku.

Njemu se čini da joj nedostaje palica sa znakom Stop.

Ostavimo Šekspira na miru, kaže ona, ali zašto misliš da je ona božanstvo?

On odlazi do police sa knjigama, uzme jednu pa sezapućuje u kuhinju. Uskoro je pred njom knjiga zamotana u kuhinjsku krpu.

O čemu se radi u ovoj knjizi? Kako je napisana? Kako to mogu znati?, kaže ona. Zamisli da si boginja! Ne, buni se ona, to mi nije ni zadnja namjera! Eh, nije tebi, ali Slatkoj jeste. I ne samo njoj, i nije usamljena. Ima ih, sa bogovima, za cijeli Panteon. I puni su mudrosti. Kojih?, kaže ona. Tako, pročitao sam sinoć nekoliko njenih intervjua. Ona tamo kotira? Da, kaže on. Od svega izjavljenog, o njenoj ljubavi prema književnosti i izdavaštvu, zapamtio sam samo jednu tešku mudrost: Život je zafrkana stvar. Ma nemoj, kaže ona gaseći kompjuter.

Smiju se, glasno, i dok se vraćaju u dvorište.

Dobro si uradio, kaže ona posmatrajući malo kasnije tragove ptičjih izmetića na kuhinjskim krpama, neka si nastavio onu prepisku! Zašto da glupavica misli da je pametna?

Glupavica? Nove riječi brže se rađaju u prostorima dalekim od jezika koji im je prirodan? Ne, nije mu do razgovora o tome.

On ćuteći ljušti posljednju glavicu. Čini to bez volje da ponovi svoju staru dosjetku. Onu, o svijetu koji bi bio divna pojava u slučaju da nam po glavama kake samo ptice.

Iz zbirke priča Divni časi nadahnuća i druge priče (Zagreb-Maribor-Zugliano, 2025).