ulica je mračna još crnja od kiše sanjam prosjaka što po asfaltu povraća svjetlo to je put koji me vraća kući majka ustaje iz jastuka da pridrži moje tijelo i tješi me: ako si prazan u tebi dakle ima mjesta za sve
Na crnogorskom primorju
Dlačice brade se naoštrile ispred ulične lampe njenom je keru bila potrebna čvrsta ruka više ne piša po kući otkako je sviko tu kao san previše puta ispričan zasvjetlucaju joj na jeziku đeca i unučad onda mu pogladi sjajnu dlaku i kaže
ne bi ga dala nizašto a i on je naučio da trpi do besvijesti
Iskra
prepolovljena glava mjeseca zalazi za jorgan tvoje malo lice ko oblak mekani strahovi sve što nas čeka zagrlim
Majka
Talasi od mora i narandžina kora koža što se steže oko malog tijela tek sad sam cijela Talasi od mora i narandžina kora napušteni dom na kom se kori mlijeko tek sad sam neko Talasi od mora i narandžina kora blaga božanstvena ruševina tek sad me ima
Zajedno
Nekad tako želim da te svi odbace da se samo meni možeš vratiti. Nekad tako želim da presuši more tvojih snova a ja da ti budem jedina oaza u pustinji očaja. Nekad tako želim da te nema a ja da sam ništa pa da barem zajedno – ne postojimo.
Sadržano u tragovima
Htjeli smo da šetamo ali su ulice bile ledene moji đonovi skliski i čizme naslijeđene gromade neočišćenog pocrnjelog snijega rame za koje se držim dok gledam preko njega.
Gacko je mjesto radnje u snovima koje pamtim; tamo se sakrilo nešto što ne mogu da shvatim nešto što je postrani, što me gleda iz sjena što sam smatrala svojim dok ne bijah ni žena.
Kad sanjam izviruje iz mojih očiju iznutra Da mi se otkrije cijelo, pa ga zaboravim sutra Oblači poznata lica i nošene košulje I izgovara priče što sam čeznula da čujem
Pod ovim stablom kaže ti si zaspala dok sam svirao tople balade i objašnjavao ko sam nad ovom crnom zemljom što mi se s prstiju ljušti ti si posmatrala nijemo predio koji se ruši -
i znajući sve što jesam otkoračala si lako postao sam niko pretvoren u svakog sad da me opet nađeš lomiš se po ledu a ja sam samo trag na tvome desnom rebru.
Kada podignem kapke šta je istina ne znam neko u meni meni napušten, neko u meni prezren ali znam dok stojim u podsvijesti na pragu da nas dotuče ono što sadržano je u tragu.
Ništa ne smrdi kao podzemna u Unkelu iz nje izlazim kao iz majke vapijuć vazduh i užasnuta jato časnih sestara zasmije se voz rumen ko stid oduva njihove nošnje moj jezik je raskošan na njemu otapam gvožđe i folnu kiselinu pitomim germanske idiome onda mislim na otadžbinu
nađem mjesto i kutim okolo sunčani obodi svaki dan je dan plodni svaki dan je dan plodni
IF I COULD TURN BACK TIME
svira u autu djeca pozadi su klonula od vrištanja gledam odjavnu špicu ljeta: otekle zglobove lučkog radnika galami kao da uvijek doziva nekog na drugoj obali
ruka mi je u torbi na hladnom grlu flaše ko na obaraču spremna da povučem kad nešto krene po zlu zato ćutimo sve dok vodene pejzaže ne zamijeni drveće u kosinama brda tada ćeš mi reći da potražim ključ od kuće gdje se spajamo ko floskule ko čast i zadovoljstvo u formalnom govoru
GODIŠNJICA
rastanimo se najprije možda nam ostane koji minut prisnosti
dosta je nas vrijeme izuvrtalo ovo je koja već godišnjica sjete
i srećno nam niko se još ovako nije nemao
ZA MOG PSA
spakujte kosti za mog psa on me hroptavo doziva napolju vjetar obmanjuje kese i njegov se lavež razliježe do groblja neka mu neko donese da jede ja usnuti moram sipajte vodu mom žednom psu njegova trka izdaje u bijesnoj bali put je lutanje vjetar ubrzava disanje sklonite s ceste mog mrtvog psa na kiši kvasa njegov leš ne stigoh da ga sahranim da je bar imao snage do mene da ga kostima svojim nahranim
PEPEO PEPELU
Isprobavam večernju usamljenost u uši svečano sjećanje ubadam i hladna stopala toplim u koracima unazad. Tamo su vrijeme i glava u utrci za gubljenje tamo je posljednja mladost posrnula; kupim je s poda i ljubim je. Vrata zaškripe jače što ih sporije otvaram i tu sam iznova, u borbi zidova sa mrtvima se sudaram. I noge mi se sapliću o inserte iz grijehova a usta puna smijeha i zujanja i bjesova. Treba mi malo vina da otvorim tu košnicu pa da prijateljima nazovem neke ljude što prošli su. Svjetlost se za mnom zaklapa bježim da me ne zakolje al’ male prolaze ostavljam kad opet poželim napolje da se slobode naotimam nevidljivu je stisnem u ruci; zamišljam tačno taj trenutak jer znam da život čine trenuci! Probijam zubima salo stvarnosti ušunjam se u zbilju debelu: vraćam se, nisam nikud ni otišla ja sebi, pepeo pepelu.
Marija Šuković Vučković (1993, Trebinje) provela je predmaturantsko doba u Gacku, a diplomirala knjževnost i teatrologiju na Filozofskom fakultetu u Palama. Autorka je dviju zbirki poezije, „Onostranost je prilika” (2019) i „Vitalnost mraka” (2023). Pjesme su joj zastupljene u više antologija, zbornika i portala, nagrađivana je za poetske i prozne radove. Tokom studija i života u Sarajevu bavi se radom u pozorišnoj i filmskoj industriji, piše za kulturno-umjetničke magazine, i radi u galeriji savremene umjetnosti. Trenutno živi u Rheinbreitbachu (Njemačka) i bavi se slikanjem. Ove 2024. godine je realizovana njena prva samostalna zložba pod nazivom „Neka meso ispašta” na dvije lokacije u Sarajevu.
Marija Š.V. (1993) živi u Gacku do odlaska na fakultet, gdje završava studij Opšte književnosti i teatrologije, nakon čega se zapošljava u kultnoj sarajevskoj galeriji savremene umjetnosti Charlama kao asistent konceptualnom umjetniku Jusufu Hadžifejzoviću. U Charlami razvija interesovanje za skulpturu i amaterski se bavi izradom malih figura od drveta. Godine 2022. ljubav prema slikarstvu prerasta u bavljenje slikanjem čime se danas primarno bavi, uz pisanje poezije i rezbarenje drveta. Prva izložba na koju je pozvana je Međunarodni festival minijature koji se ove godine održava u Tuzli, tokom oktobra i novembra. Trenutno živi u Nemačkoj i mašta o samostalnoj izložbi.
BudućnostDržavaDva lica memleEkshumirani snoviEpska borbaFasada demonaFire walk with meJahačKorijenjeLjubavniciLovebirdsLudaManipulacija suncaMaskeNa kraju nježnostiNe dirajte u moje krugoveNestajanjeOstaniPosejdon proždire morePraplanetePreciPrvi pogledSamoćaSjećanjaSlobodaŠumske tajneSve svoje sa sobom nosimTri prijateljiceMarija Š. Vučković
Marija Šuković Vučković (1993, Trebinje) po profesiji je teatrolog i komparativista a bavi se najviše pisanjem poezije i slikarstvom. Objavila je dvije zbirke poezije: „Onostranost je prilika“ (IPC Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 2019) i „Vitalnost mraka“ (Nova poetika, Beograd 2023). Pjesme su joj uvrštene u mnoge književne zbornike, časopise i portale, nekolicina prevedeno na italijanski i engleski jezik. Trenutno živi u Njemačkoj.
Hvala košmarima
Mora
i nišanim stvarnost
al' kapke tijesne odlijepiti ne da;
životinjskom rikom probijam, i slabost
obuze me po spuštanju tega.
Zora
i niski svod stana
rukama znojim da dozovem tijelo
i drhtim još snom i još se bojim
jer trenut prije pružah se opelom.
Odora
od zemlje jorgan mi je bio
i samo glava jedva micati se mogla
da vidi odraz klovna pa se sorga
u jastuk koji majku je doziv'o.
Potop
opra moju šminku
i obreh se, izmijenjena, drugdje.
Učini mi se, dubinama dišem
a onda poznah davljenike svugdje.
Lako se tone, zato čuvam dah
i ušću žurim što je sasvim usko
ali evo, ja sam sada riba
i ničeg više nemam što je ljudsko!
Porod
i opet u vodama novim
no prestadoh se osjećati ribom
jer mišljah: ne tijelo, to moj mozak plovi
i snove moje pričešćuje glibom.
I ustadoh se, pošto dobih noge;
jer nisam riba - izađoh iz vode.
Postelja
vrisnu i sumnja me ovi
da novu stvarnost proriču mi snovi.
No nasmijah se u odsustvu smisla:
stvarnost je ipak dosadna i ista,
pa vratih glavu na jastuk-opelo
da sanja. Nebom pokrih čelo.
Berićetno
riječ berićetno me podsjeća na prvog momka
tako mi je čestitao neki praznik
bila mi je nepoznata
ali sam i ja njemu poželjela isto
sastali smo se tek nekoliko puta
to se u osnovnoj zvala veza
izlazila sam s časa biologije
da se nađemo kod veceova
koji su zaudarali
nije bilo važno
nije bio važan ni mrtvi miš
koji se sasuo sa vodom u korito
bože, svi smo pili sa te česme godinama
neki su možda i oboljeli
samo je on umro
sam u studentskom stanu
u napadu epilepsije
u svojoj vodi udavljen
kasnije su svi šaputali
zar je bio bolestan
hude naše boli
zar je on bio
a imao je pune džepove žvaka
i ledeni zadah
preskočili smo ogradu
i na betonu iza vrtića pitao me
jesam se ljubila prije
ja sam se pravila važna i lagala da jesam
i to više puta
njegove oči od treme padale su po podu
više u životu ne vidjeh
takvu zbunjenost u čovjeku
da nije mrtav sad bih mu priznala
da me on ljubio prvi
berićetno mu bilo
Postporođajna
izbezumljeno tih korak pred sobom
u kojoj spava dijete
u ovoj kući se san kao ruševina osipa
dokaz da jesam samo je tijelo
koje naslanjam na zidove
ne sjedim jer ljubav iz mene ispada
kao krvave žice
ne ležim jer sve teže ustajem
moram da sam tu ja želim da sam
tu nadomak suza
koprena preko riječi
i tek ih sabijem u šapate
ruke duge za odmicanje
al hitro odbačeno se projavi
misli ko prepreke u razum da izađem
samo kad začujem plač
nekako mi je lakše
Desert
tvoji palačinci su okrugle pustinje
za male nevidljive bube
mrvljeni keks i crveni sirup
tuđa krv u pješčanim dinama
koje jedemo u slast
ko posle sahrane
vuneni oblaci pasu po plavom
kolut sunca spusti se na hljeb
pod nožem nestaju bele rade
probijaš se kroz pramenove pare
da me nešto pitaš
srčem svoj gorki odraz
dokotrljavam u javu odgovore
Nisu prazne
hlad iza narandžastog kioska
bio je najdeblji
tamo smo prvi put
rezale dlan da se posestrimo
flaša mlijeka je pukla
i dugo je kopnila mrlja
tu noć tvoja je majka
zabranila da se družimo
rekla je kasno je dolaziš praznih ruku
a stiskala si krv u njima
Naslovna ilustracija je Marijina slika Lovebirds.
Marija govori svoje pesme Zona i Ponudila sam.
Stella polare 