,,Umesto tvoga ili lica boga, ja grlim strmine bezdana“ je stih koji htedoh da ispišem po svome kućnom zidu. Ipak ne, osta da mi odzvanja u glavi. U ateljeu zajedničkog prijatelja, jedan je učenik Zorana stao slikati kao da je zver, a mene kao baba da sam. Vrlo vešto, ipak. Može se nekima i ova poezija beznadežnom činiti, ali paradoksalno, oštrinom svojom – umiruje, baš kao i pojava njegova. Ti završeci, puni su slatkih uboda noža, slatkih smrti. Britke rečenice, poput sečiva ulaze u telo i golicaju. Sve je stopljeno, postoji težnja da se sa što manje izražajnih sredstava nešto kaže, ali pesnik ne odoleva uvek takvoj sažetosti. I šta počeh govoriti, učenik je na kraju Zorana oslobodio svega zverskog, a mene, razume se, podmladio, jer bezdani podmlađuju i biće neretko izlazi čisto, kao tek rođeno da je. Zašto poezijom umiruje? Jer temama za čovečanstvo gnusnim, poput smrti – pristupa kao dete koje bi da se igra. To dete ne može prihvatiti neprijateljstvo jelena i vuka, neprijateljstvo života i smrti, jer to nipošto nije standardni odnos prema stvarima i uopšte, prema svetinjama: deci, ognjištu, crkvi. Demistifikujući svetinje progovara da mnogo toga ispitano nije i da je put ka razumevanju složeniji od negiranja. Deca ne znaju za smrt kakvu mi znamo i kolo bi zaigrala oko raskomadane lešine. Na koncu, zašto da ne? Toliko mamljivo, da bih se i sama na ovakvu poetsku omču rado vešala. ,,U ovo se ne dira!“ to ne postoji kod Zorana Antonijevića. Iz zadaha truleži, on izlazi – u havajskoj košulji! U ovim pesmama ima pastoralne idiličnosti, samo pomerene i izvrnute. Pesnikov moral i ljubav rezervisani su za viša bića, a ne za aveti što obitavaju ulicama i dušama. Čovek kome je za dlaku izmaklo više biće ili bog, grli strmine bezdana. To je večni, a ne privremeni čin, i ne liči li na jadnog Sizifa? Da, baš za dlaku. Moglo je drugačije biti, da ne bi tog predivnog izmaka. Jelena Vukanović Zoran Antonijević rođen je 1979. u Smederevskoj Palanci. Živi u Mladenovcu. Objavio zbirke pesama: „Snovi oblačara“, „Sabor senki“, „Srce obavijeno zmijom“, „Crna kuća“, „Bela kuća“, zbirku haiku poezije „Cvrkut u magli“. Poezija je za njega samo jedan jezik kojim komunicira sa vidljivim i nevidljivim svetom. |
Gnezdo od slomljenih čaša

Sedimo za crnim stolovima
u kavezima od korova.
Opijamo se sećanjima na nebo.
Tonemo u virovima očiju
obeskriljenih prijatelja,
živih temelja senovitog grada.
Duša se bori da što duže zadrži
poslednji delić večeri
u susretu sa buktinjom
što nam kosti otapa
u srči praskozorja.
Staza
Ne idi u divljinu.
Staza presvučena senkama
mnogookih krošnji
tunel je reptilove utrobe.
Ne idi tamo
ako u sebi nemaš otrova
izgnaničkog jeda.
Ako u sebi imaš svet,
čoveka, ženu il’ dete,
samo prođi, produži dalje,
ne stupaj na mrke stepenike
na obodima puteva
ovozemaljske sreće.
Smerno hodaj
ka toplom ognjištu,
il’ srcu što te u mekom gnezdu čeka.
Ne idi za mnom.
Mene mame druga svetla
što se žalcem beru
na cilju mog hoda,
u proplancima skamenjenim.
Na ivici

Iz tunela bez izlaza
pred svaki sumrak
urlik senke oboji ulice.
Među neonskim zidovima
cvile žrtve ljubavi,
dave se u staklenim utrobama.
Mahniti spasitelj
baca mamce utehe,
kuke za srca.
Slatka reč anđela
gorak je prkos
blaženoj samoći.
Umesto tvoga
ili lica boga,
ja grlim
strmine bezdana.
Vesnik smrti
Od kako sam rođen
tminom se hranim.
Iz očiju
mi izvire
mrtva nada.
Tumaram svetom
sadim drveće
sa koga omče
zovu nesrećnike.
Mraz
Pahulje oplele
srce neba.
U kristalnom oblaku
ogleda se
mesečev očnjak.
Nemirni san
izlazi iz spavača.
Senoviti lovac goni
zvezdani treptaj.
Na crnoj pari
zgasle Žar – ptice
beli vukovi
greju čeljad.
Rosa
U rosi mlade deteline
jedan oblak cveta.
U rosi mlade deteline
šarene se odrazi livade
dok zvuk frule nemuštima
prepričava snove pastira.
U toj kapi spava Mesec
i zvezdana duša
noćnog leptira
nemog svedoka bratimljenja
između vuka i jelena.
U drhtavoj suzi
nebo ljubi zemlju
kada zver u čoveku
zaplače.