Tomislav Marinković je rođen 8. februara 1949. godine u Lipolistu kod Šapca. Objavio je knjige pesama Dvojnik (1983), Izvesno vreme (1985), Stihovi (1991), Sumnja u ogledalo (1996), Škola trajanja (2003), Svet na koži (2007), Običan život (2011), Putovanje kroz blizine (izabrane pesme, 2013), Nevidljiva mesta (2015), Izdvojene tišine (izabrane pesme, 2016), Večito sada (2018), Izabrane pesme u 111 Kolu Srpske književne zadruge (2019). Poezija mu je prevođena na više stranih jezika. Za poeziju je dobio više nagrada: Branko Miljković, Miroslav Antić, Vasko Popa, Zaplanjski Orfej, Vladislav Petković Dis, i Desanka maksimović. Živi u Lipolistu. |
TRAKTAT O NEPOSTOJANJU Znam kako izgleda ono što postoji. O nepostojanju, pak, nije napisana ni fusnota veličine poštanske marke. Bar iz nekog nepostojećeg grada. Možda ne zauvek, ali za sada se u školi i na fakultetu predmet nepostojanje preskače kao neocenjiv. Znam da ne postoji sunce koje se pojavljuje na uzdah samoće. Paperjasta krila bola. Ne postoji forma čežnje ni semantika usana koje ćute. Ne postoji nedovršen posao smrti. Tačan broj ljudi koji su ikada živeli na zemlji. Račun o izgubljenom vremenu na koji bi potpis stavili dani osuđeni da ispisuju samo fraze. Ne postoje carstva koja su imala tako siguran hod, a pala su zbog slomljene potpetice na nizbrdici istorije. Ali šta ćemo reći o postojanju, takozvane, ljubavi? Da je element u kosmosu koji se javlja u vidu užarene kugle i nestaje? Ne nestaje? Kad bismo mogli čuti šta o ljubavi misle anđeli koji kruže oko naših glava iako do nas ne dopire njihov šum! Postoje li anđeli? Ako postoji to čudo – fuge Johana Sebastijana, koje slušamo ozareni u trenucima bola, nesumnjivo da anđeli postoje. Ko će se snaći u obilju i oskudici: postojanju i nepostojanju – u kutiji i njenoj zatvorenoj praznini. Samo Vreme. Lica kraljeva u ramovima s pozlatom čuvaju ga u borama i rumenim obrazima vlastoljublja. Dečak na biciklu, jureći kroz zelenu svetlost parka, dok maše nekome na klupi na kraju staze. Slaveći vreme, a poznavajući ga bolje nego iko, na somotske nabore okeana i mora Mesec prislanja svoj svetli dlan i voda se pretvara u mastilo kojim će biti ispisani psalmi pamćenja, oštrog kao čiode. Dok nepostojanje i postojanje, veoma blizu jedno drugom, blistaju samo kao kratkotrajna pena iluzije. VEČERNJA Nekome je dosta što sumrak kao šapat anđela pada na krov, i život između borova teće, teče, teče... Meni trebaju pruge što presecaju noć, mesto u kupeu, prozor, i ravnice da zajedno klize s njim, stanice, cigarete dim, i neki mio glas na peronu: Zbogom, zbogom, zbogom! KLIKER Kliker me posmatra bistrim i hladnim okom. Neizrecivo – za njega je vežba nedisanja i zaobilazni način koji izjednačava stvarno i maštu. Jutros se dokotljao zajedno s poštom u moje poštansko sanduče, koje u šali nazivam – život. „Piši mi o danima ćutanja“, suvim usnama reklo je pismo. Kliker me je gledao s podozrenjem očekujući odgovor. Nauči me da čitam nenapisano, odgovorih na prozirnom listiću vetra. Da sa razumevanjem ćutim i tumačim visoki stil tišine. Kao trava, u svitanje, da osluškujem i čujem poslednju reč noći.
