PISMA IZ NINIVE
Tekstovi đaka pisara iz Ninive i šireg prostora drevne Mesopotamije (koji se u arheologiji često nazivaju „tekstovi školskih dana“) predstavljaju jedinstvenu grupu glinenih tablica koje svedoče o svakodnevnom životu, mukama i humoru učenika u prepisivačkim školama poznatim kao eduba (sumerski: é-dub-ba-a – „kuća tablica“). Ti tekstovi su pronađeni u arheološkim slojevima širom Mesopotamije, a veliki broj školskih vežbi, leksičkih lista i prepisa otkriven je i u čuvenoj Asurbanipalovoj biblioteci u Ninivi.
Učenici, koji su se nazivali „sinovima kuće tablica” (dumu-é-dub-ba-a), ulazili su u školu pre desete godine i učili izuzetno složeno klinasto pismo. Njihovi tekstovi obuhvataju nekoliko faza učenja: Leksičke liste (rečnici): Đaci su beskrajan broj puta prepisivali duge liste reči – imena životinja, biljaka, zanimanja, gradova i bogova – kako bi savladali hiljade znakova. Matematičke tablice: Vežbe sa tablicama množenja, deljenja, proračunima površina njiva i zapremina. Književni prepisi: Napredniji đaci su prepisivali mitove i epske pesme, poput Epa o Gilgamešu.
Svaki đak bi ujutru dobio komad vlažne gline koji bi umesio u oblik pločice (pravougaone ili okrugle za vežbe). Ako bi napravili grešku u klinastom pismu, đaci bi jednostavno prstom poravnali vlažnu glinu preko pogrešnog znaka i prepisali ga ponovo. Na kraju dana, ako tablica nije bila važna za čuvanje, đak bi je bacio u veliku posudu sa vodom koja se nalazila u uglu učionice. Tamo bi se glina ponovo razmekšala kako bi sutradan mogla opet da se koristi. Zbog toga su arheolozi u školama pronalazili velike jame pune iskorišćene, natopljene gline.
Školovanje je bilo rezervisano za društvenu elitu. Biti pisar značilo je imati ogromnu moć u državi – oni su postajali upravitelji, poreznici, kraljevi savetnici, sveštenici i sudije. Škola se skupo plaćala, pa su đaci uglavnom bili sinovi guvernera, bogatih trgovaca, vojnih zapovednika i samih pisara. U ogromnoj većini slučajeva, đaci su bili dečaci. Međutim, arheolozi su pronašli dokaze (pečate i zapise) o nekoliko žena pisara u istoriji Mesopotamije, što znači da su, u retkim i izuzetnim slučajevima, i devojčice iz najviših slojeva društva mogle da pohađaju školu. Nakon godina učenja (škola je trajala od detinjstva do rane mladosti), đak je morao da položi težak ispit pred komisijom koju su činili glavni učitelj (ummia) i državni zvaničnici. Ispit je podrazumevao: Prevod sa starog sumerskog na akadski jezik (i obrnuto). Napredne matematičke proračune (npr. kako podeliti zemlju nepravilnog oblika među radnicima).
Kada bi položio, učenik bi dobio titulu „Dumu-eduba” (Diplomirani sin škole tablica) i zvanično bi postao gospodin sa statusom u društvu.
Za razliku od dečaka koji su masovno išli u javne škole, devojčice su se školovale na drugačiji način: Privatni učitelji: Bogate porodice, kraljevi i visoki zvaničnici unajmljivali su privatne učitelje koji su dolazili u kuću da podučavaju njihove ćerke pismenosti. Porodični zanat: Ako je otac bio pisar, često bi sam učio svoju ćerku zanatu kako bi mu pomagala u porodičnom poslu ili administraciji imanja. Učile su od drugih žena: Postoje dokazi da su u nekim periodima postojale i žene-učitelji koje su podučavale devojčice. Kada bi završile školovanje, devojke pisari nisu sedele kod kuće, već su obavljale veoma važne poslove: Administracija u palatama: Na kraljevskim dvorovima (posebno u Mariju i Vavilonu) postojale su posebne ženske odaje. Muškim pisarima je ulaz bio zabranjen, pa su devojke pisari vodile kompletne knjigovodstvene poslove, popisivale tekstil, nakit i hranu, i pisale pisma u ime kraljica. Sveštenice u hramovima: Mnoge pismene devojke su postajale sveštenice (tzv. nadītu žene). One su živele u hramovnim kompleksima i imale su pravo da poseduju imovinu, kupuju zemlju, vode sopstvene biznise i pišu pravne ugovore. Pisanje pisama za druge žene: Obične, nepismene žene unajmljivale su žene pisare da im pišu pisma porodicama ili da vode sudske sporove oko nasledstva i razvoda.
Pisma mesopotamskih žena: Žalbe, biznis i porodične drame
Glinene tablice otkrivaju da su pismene žene bile izuzetno direktne, poslovno sposobne i da se nisu ustručavale da iskritikuju svoje muževe ili sinove. Najbolji primer za to su pisma žena iz grada Ašura (takođe u Asiriji, blizu Ninive) i trgovačke kolonije Kaniš. Muškarci su često putovali zbog trgovine, dok su žene vodile posao kod kuće.
Žalba na lenjog muža i lošu odeću:
U jednom pismu, žena po imenu Naram-tum piše svom mužu trgovcu: „Ovde u kući više nemamo ni zrna žita. Ti stalno kupuješ skupoceni lapis lazuli, a tvoja porodica gladuje. Pogledaj odeću naših komšija, oni su obučeni u prelepe haljine, a naša deca idu u krpama. Kada se vratiš, moraćeš da položiš račune!”
Majka grdi nezahvalnog sina:
Sačuvano je i pismo u kojem majka piše sinu koji je otišao u drugi grad i zaboravio na nju: „Tvoj otac ti je ostavio bogatstvo, a ti meni ne šalješ ni gram srebra. Tvoja majka je prinuđena da pozajmljuje hleb od komšija da ne bi umrla od gladi. Jesam li te zato rodila i školovala? Pošalji mi novac odmah!”
Poslovna pisma sveštenica (Nadītu):
Ove žene su iz svojih hramova upravljale velikim imanjima. U njihovim pismima nema emocija, već samo čistog biznisa: „Pošalji mi tri roba za žetvu ječma i proveri zašto kasni isporuka ulja iz Vavilona. Ako srebro ne stigne do mladog meseca, pokrenuću tužbu pred sudijama.”
U drevnoj Mesopotamiji i dvorovima poput onog u Ninivi, ljubavna pisma nisu bila samo izraz čistih emocija, već često mešavina strasti, biznisa, ljubomore i magijskih rituala. Izraz za vođenje ljubavi na akadskom jeziku bio je „raditi ono što donosi zadovoljstvo”, a pismene žene imale su bogat rečnik za opisivanje svojih osećanja.
Jedna žena piše svom voljenom: „Tvoja ljubav je za mene kao hladna voda u vreme suše. Moje oči su uprte u put, čekajući tvoj povratak. Svaki dan bez tebe je kao mesec dana u podzemnom svetu. Dođi brzo, jer moje srce više ne može da izdrži ovu prazninu.”
Muškarci su takođe umeli da budu romantični, koristeći metafore povezane sa prirodom i bogovima: „Mojoj voljenoj, čiji je glas sladak kao med, a lice sija poput mlada meseca. Otkako sam otišao, sanjam tvoj zagrljaj. Ti si dar boginje Ištar mom životu.”
Sačuvano je pismo u kojem jedna dvorska dama sumnja u vernost svog dragog: „Čula sam da u gradu gde boraviš provodiš večeri sa drugim ženama. Kunem se boginjom Nanajom, ako saznam da je to istina, tvoje ime će biti izbrisano iz mog srca, a tvoji pokloni bačeni u reku. Pokaži mi svoju vernost i pošalji mi vesti odmah!”
U jednom tekstu devojka se moli bogovima da začaraju muškarca: „Neka mu se vrti u glavi kada me vidi! Neka ne može da spava noću, neka ne može da jede hleb ni da pije pivo dok ne dođe kod mene i ne uhvati me za ruku. Neka njegova ljubav prema meni gori kao plamen u peći za glinu.”
Iako su brakovi među elitom u Ninivi uglavnom bili stvar političkih i finansijskih ugovora koje su sklapali očevi, mladi su često pronalazili načine da izraze svoja osećanja pre venčanja. Verenici su razmenjivali poruke uz poklone (poput voća, parfema ili nakita): „Šaljem ti posudu sa uljem od mirte i zrele smokve. Neka ti ovi darovi prenesu moju nameru. Radujem se danu kada ćeš ući u moju kuću i kada ćemo zajedno prineti žrtvu našim kućnim bogovima.”
Arheolozi su pronašli jedno izuzetno zanimljivo pismo koje svedoči o tome kako je Libali-šarat, supruga Asurbanipala, držala disciplinu među mlađim ženama na dvoru. Pismo je upućeno princezi Šaditu, Asurbanipalovoj sestri (dakle, kraljičinoj zaovi). „Zašto ne ispisuješ svoje tablice i ne ponavljaš svoje lekcije? Da li misliš da ćeš ostati kraljeva omiljena sestra ako ne znaš da čitaš i pišeš? Ja sam kraljica, a ti si pod mojom vlašću u ovoj palati. Uzmi svoju pisaljku i radi!”
Kada uporedimo ženska pisma iz drevne Mesopotamije (od pre više od 3.500 godina) sa savremenim porukama, imejlovima i objavama na društvenim mrežama, dolazimo do zaključka: tehnologija se promenila do neprepoznatljivosti, ali je ljudska psihologija ostala potpuno ista. Kada skinemo sloj gline i piksela, dobijamo istu sliku: savremena žena i žena iz Ninive su emotivne i intelektualne bliznakinje.


