Napustivši Varošinu i preselivši se u Republiku Srpsku, tamo imadoh sreću da upoznam ljudinu od čovjeka. Bio je onižeg rasta, širokog lica i jakih čeljusti. Snažan, i za svoje godine nevjerovatno okretan. Nemirnim pogledom neprestano je nesklad tražio, kako bi ga vrijednim rukama u sklad vratio. Ko zna, valjda rad vremenom čovjeka sebi prilagodi i utisne neizbrisivi pečat. Gledajući ga kako s lakoćom popravlja polomljenu stolicu ili pronalazi manu u zidu pored kojeg je prolazio, a koju drugi nisu ni primejerili, shvatih da on ne podnosi nered u svom okruženju. Sve je moralo imati svoje mjesto, svoju mjeru i svoj pravac.
Brže nego što pomislih, od poznanika postali smo u bliski prijatelji. Često sam odlazio u njegov restoran. Naši razgovori nisu bili predugi, ali ni prekratki — taman da se bolje upoznamo i vrijeme na obostrano zadovoljstvo potrošimo. Sklonjeni od ulične vreve, u priči smo pretresali svakodnevne sitnice, ali i krupne životne istine.
— Znaš, Željko — govorio je uz kafu, dok je brisao čašu teškim, žuljevitim dlanovima — čovjek ti je kao kriva daska. Ako ga na vrijeme ne ispraviš, poslije ga samo slomiti možeš. Ali dok god ima imalo zdrave misli u njemu, vrijedi se truditi.
Ja se nasmiješih, osjećajući kako kroz te jednostavne riječi progovara zdravo iskustvo našeg čovjeka. U tim kratkim razgovorima krojili smo prijateljstvo koje ni daljina ni vrijeme nisu mogli rašiti. Bili su to čvrsti šavovi, ojačani nitima uzajamnog poštovanja. Godine su kao odijelo koje se prema tijelu kroji, a Milan je svoje odijelo nosio gordo, s mjerom krojača koji je zna vrijednost svojih mogućnosti.
Poslije desetak godina i ratne tragedije koja me zadesi, odlučih da se preselim u Švedsku. Tamo sam po ko zna koji put morao početi život iz početka, na golom i nepoznatom tlu. Dolaskom u hladnu zemlju očekivah otrežnjenje, a s njim i brže promjene, jer mi godine nisu dozvoljavale korake u mjestu.
Nakon tri mjeseca počeo sam raditi, a potom krenuh i sa promjenama na sebi. Čovjek koji izgubi tlo pod nogama često osjeća potrebu da i svoj izgled promijeni, kako bi dokazao sebi da još uvijek vlada sopstvenom sudbinom. Kratku kosu zamijenih dužom, vežući bijele vlasi u rep da se na mladost podsjetim. Vrijeme je prolazilo, a ja i minđušom uho ukrasih. Mijenjao se i stario, gradeći štit od sitnih mladalačkih hirova protiv neumoljive starosti koja je kucala na vrata. Svako jutro u ogledalu sam posmatrao novog čovjeka, pitajući se da li bi me iko sa starih ulica prepoznao. Bila je to neka vrsta unutrašnjeg skrovišta; dok je vanjski svijet tražio da postanem dio hladnog sjevernog stroja, ja sam sa repom i zlatom na uhu čuvao ono dijete u sebi koje odbija da izgubi kolijevku sjećanja.
Trebalo je proći par godina prilagođavanja, rada i stvaranja da ponovno otputujem u Republiku Srpsku. Po dolasku, odmah posjetih Milana u njegovom restoranu. Kao i uvijek, stajao je naslonjen na šank — vječnom peronu sa kojeg je  goste posmatrao. Njegov se pogled zaustavi na meni; s nevjericom me odmjeravao, pa se naglo nesigursn okrenu. Stoji, ali ne prilazi. Oči mu se suziše, tražeći u mojim crtama lica ono davno ostavljeno uporište, ali rep i bljesak zlata na uhu stvarali su nepremostivu maglu.
Tišina između nas postade teška, neprozirna poput mutnog okna, a njegovo ćutanje ošinu me jače od vjetrine. U tom nijemom trenu obojica izmjerismo provaliju koju su između nas iskopale godine i velike udaljenosti. Pogledom je dozvao konobaricu Maru, tražeći da mu ona otkloni dilemu:
— Maro, zažmiri pa ponovo pogledaj tamo… — šapnu Milan, a glas mu odade unutrašnji nemir. — Šta ti misliš, je li to Željo što za onim stolom sjedi? Ili me oči varaju, Maro, ili vjetar donosi neke čudne goste.
— Meni, ne liči na onog čovjeka što je odavde u svijet otišao, gazda — odmahnu rukom Mara, stisnuvši usne — ovaj kao da je iz nekog drugog svijeta zalutao.— Ali sad kad se bolje zagledam mislim da jeste, on je, gazda, ali baš se dobrano promijenio — tiho procijedi Mara, popravljajući kecelju nakon što je još jednom pažljivo osmotrila moje lice. — Ne čudi se što ga nisi prepoznao, godine i daljina svakog preprave, a vrijeme nikom ne oprašta. Pogledajte samo taj rep i ukras na uhu, donio je sa sobom komad tog tuđeg svijeta. Kao da je tamo, na sjeveru, postao drugi čovjek.
Primijetivši njihovo komešanje, ustao sam i prišao šanku, čvrsto gazeći preko crno-bijelih polja sudbine:
— Dobar dan, gazda! Zar me više ne poznaješ, ili su nas zli jezici zavadili? Zar se prijateljstvo tako lako zaboravlja?
— Baš sam pitao Maru jesi li ti, možda si i primijetio — reče pružajući ruku, dok mu se na licu brisala nepotrebna sumnja, ustupajući mjesto ugodnoj toplini. Stisak mu je ostao čvrst, onaj kovački, ali u očima se vidjelo kako grozničavo pokušava da spoji moj stari i novi lik. — Dobro nam došao, dragi moj Željko! Velike si promjene na sebi napravio; rep, minđuša…. Godine si prevario, u mladost se vratio! Da sam te sreo na ulici, mislio bih da si momak što traži nevolju, a ne moj stari dobri prijatelj. Šta ti bi, čovječe — nastavi kroz smijeh — da nisi u Švedskoj pronašao lijek protiv starenja?
— Nije to lijek, Milane — odgovorih kroz gorak osmijeh, dotičući minđušu na uhu — nego odbrambeni mehanizam. Tamo daleko, kad čovjek ostane sam pod tuđim nebom, mora izgraditi neki oklop. Ovaj moj rep je samo inat vremenu koje teče brže u sredini gdje te ne poznaju.
Nasmijao se onako šeretski, kako je on to znao. Bio je to smijeh čovjeka koji prkosi prolaznosti, pun ponosa koji se ne sklanja s puta ni starosti ni nepogodama. Tada još nismo ni slutili da se obruč vremena oko nas već neumoljivo steže i da je ovo možda naš posljednji zajednički prkos.
A vrijeme je brzo prolazilo u sadržajnom i nikad zaboravljenom druženju. Došlo je vrijeme kada sam morao pakovati kofere i sa suprugom se u Švedsku vratiti.
Korona i globalna previranja odlagali su povratak voljenom kraju. Prošlo je pet dugih godina kada sam se ponovo u gradu pojavio. Po dolasku, na ulici sretnem Milanovog sina. Zastanem da se pozdravimo, pogledam ga u oči, tražeći u njegovom licu odraz mog starog prijatelja.
— Gdje ti je otac i šta radi? Je li još uvijek onaj stari gospodar restorana, što nesklad ne trpi?
On me pogleda, uzdahnu, a taj uzdah podiže mulj sa dna mog pamtila, pa tiho reče:
— Ne traži on više nesklad, moj Željo. Ide po gradu i broji golubove po krovovima. To mu je sad i posao i odmor. Restoran je meni predao. Sad su mu oči samo u nebo okrenute.
Stajah nijem pred tim mladim čovjekom, dok se miris restorana i prohujalih godina miješao s hladnim, dalekim mirisom Švedske. Ta me vijest pogodi poput kamenčića koji bačen plitak potok zamuti. Milan, nekadašnji gospodar rada i sklada, čovjek koji je svakom krivom ekseru znao naći mjeru, i ako treba silom ga ukrotiti, stajao je pred najvećim neskladom – onim koji starost donosi. Više nije u prolazu povlačio pogužvane stolnjake, niti je restoran gostima prilagođavao; gledao je u nebo, u perje ptica koje ne poznaju ljudske pohlepe, granice, a ni pravila ponašanja. On, koji je čitav život držao sve konce u svojim rukama, sada je pustio da ga preuzme tišina nebeskog prostranstva. Kada dijete u čovjeku izgubi kolijevku, tijelo ostane poput kutije prazno, a Milan je kolijevku zemaljskog sklada zamijenio nebeskim visinama.
Nakon tog saznanja hodao sam pustim ulicama, a u meni se probudi onaj stari, prepoznatljivi šapat: „O, pamtilo moje, pusto i očajno…“, pitah se u tišini, „da li smo zaključali vrata, ili se vjetrina među naše uspomene uselila?“
Odjednom me sustiže težak umor. Iscrpljen od misli i kratkih koraka, usporim. Moj pogled postade stidan, nalik onom iz mojih stihova – k’o da hitre noge ima, od sretanja u stranu bježi, da me niko ne prepozna i ne tješi. Plašim se da u ogledalu zavičaja ne ugledam potpunog stranca, a strah se, kao i uvijek, sumnjom obistini. „Znaš li Željko… — ponavljao je unutrašnji glas dok su mi noge otkazivale poslušnost — možda se jutros nebo nije umilo, ili su krive ove naočari suzne, ali  Milan nije više za šankom.“ Taj šank bio je njegov peron, a na stanici nestalo je i reda i vožnje. Ostala je samo memla tuge koja iz mramora viri. Shvatih, dok gledajući u njegovog sina, da smo obojica pokušali prevariti vrijeme. Ja dugom kosom, minđušom i preseljenjem, a on povlačenjem u visine, tamo gdje su smješteni krovovi i golubovi. Moja minđuša je prkos godinama, a njegovo brojanje ptica mirni pristanak na zaborav.
Ipak, jedno pitanje ostade da mi kopka dušu: da li je Milan, prije nego što je otišao među oblake, tražio nekoga kome bi ostavio svoje povjerljivo kazivanje? Ali, sagovornika treba pažljivo birati, jer povjerljiva kazivanja nisu za svakoga! Možda u ovom gradu punom buke i žurbe, više nije bilo nikoga ko bi htio saslušati njegovu tišinu, pa je odlučio svoje posljednje misli povjeriiti pticama. One znaju kako se ćuti u visinama. Za ovakve životne drame ne postoji vrijeme u kojem se pišu: sve zavisi od nadahnuća i teme izazova, a Milanov odlazak bio je težak prijateljski izazov.
Dok sam odlazio niz ulicu, osjetih težinu svake bijele vlasi u rep svezane, i znao sam da Milan više ne traži mene, niti bilo koga drugog. Tražio je slobodu u ljepoti ptičjeg perja, prebrojavajući trenutke koji mu još preostaju prije nego što postane odjek u tuđem sjećanju. Bili smo dva bjegunca – ja koji sam bježao od ratnog vilajeta u tuđinu, i on koji bježašo od zle svakodnevnice.
Mladi prijatelj se izgubio u žurbi, dok je na nekom visokom krovu moj stari prijatelj, brojač golubova, ostao da čuva stražu našem kratkom, ali iskrenom druženju. Sada, sa klupe u parku, pod hladnim skandinavskim svodom, ponekad podignem pogled ka krovovima. Tražim njegovu sjenku među pticama, nadam se da su mu golubovi konačno donijeli onaj mir koji je radom zaslužio.