Džordž Orvel – Književnost i totalitarizam

Ako totalitarizam postane opštesvetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestaće da postoji.“

Sredinom 1941. godine Džordž Orvel je sa puno pesimizma predviđao svetsku ekspanziju totalitarnih sistema i crne dane književnosti. Neke od njegovih projekcija budućnost nije verifikovala, ali se opšta linija teksta, nažalost, danas ne može osporiti.

(Govor na BBC-u, objavljen u “Listeneru”, 19. juna 1941)
Iz knjige George Orwell, Zašto pišem i drugi eseji, Naprijed (Zagreb 1977)

Na početku svog prvog govora rekao sam da ovo nije doba kritike. Ovo je doba borbe, a ne ravnodušnosti, doba u kojem je posebno teško vidjeti književnu vrijednost u knjizi s čijim se zaključcima ne slažete. Politika – politika u najopćenitijem smislu – preplavila je književnost do mjere koja izlazi iz granica normale, a to je dovjelo do naše svijesti borbu koja se uvijek odvija između pojedinca i zajednice. Kada razmatrate teškoće pisanja poštene, nepristrasne kritike u vremenu poput našeg, počinjete shvaćati prirodu opsanosti što se nadvija nad čitavom književnošću doba koje nadolazi.

Živimo u doba u kojem nezavisni pojedinac prestaje imati iluziju da je nezavisan. U svemu što smo rekli o književnosti i naročito u svemu što smo rekli o kritici, instinktivno smo nezavisnost pojedinca uzeli kao postojeću činjenicu. Čitava moderna evropska književnost – govorim o književnosti proteklih četiri stotine godina – izgrađene je na konceptu intelektualnog poštenja, ili ako vam je milije, na Shakespearovoj maksimi : “Prema samom sebi budi iskren”. Prva stvar koju tražimo od pisca jeste da ne laže, da kaže što zaista misli i osjeća. Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu jeste da je neiskreno. A to još više vrijedi za kritiku nego za stvaralačku književnost, u kojoj izvjesna količina izvještačenosti i neprirodnosti, pa čak i izvjesna količina očevidnog slijepila ne smetaju tako dugo dok je pisac u osnovi iskren. Moderna književnost je u biti stvar pojednica. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.

Kako rekoh, to gledište uzimamo kao gotovu stvar, pa ipak, čim tu misao uobličite u riječi shvatite kako je književnost ugrožena. Jer ovo je doba totalitarne države koja ne dopušta i vjerojatno ne može dopustiti pojedincu bilo kakvu slobodu. Kada spomenete totalitarizam, odmah pomislite na Njemačku, Rusiju, Italiju, ali mislim da se moramo suočiti s mogućnošću da taj fenomen postane općesvjetski. Očito je da razdoblje slobodnog kapitalizma dolazi kraju, i da jedna država za drugom uvodi centraliziranu ekonomiju koju možete zvati socijalizmom ili državnim kapitalizmom, kako više volite. Time prestaje ekonomska sloboda pojedinca, a u velikoj mjeri i njegova sloboda da radi što voli, da sam izabere svoj posao i da se slobodno kreće gdje želi. Sve donedavno implikacije toga nisu se predvidjele. Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu. O socijalizmu se uvijek mislilo kao o nekoj vrsti moraliziranog kapitalizma. Država će brinuti za vaš ekonomski život i osloboditi vas straha od siromaštva, nezaposlenosti i tome slično, ali neće imati potrebe da se miješa u vaš privatni intelektualni život. Umjetnost će moći cvjetati kao u doba liberalnog kapitalizma, pa još i više, jer umjetnik više neće biti pod ekonomskom prinudom.

Džordž Orvel
Džordž Orvel

Sada, na osnovu postojećih činjenica, morate priznati da su te ideje iznevjerene. Totalitarizam je ukinuo slobodu misli do mjere nepoznate bilo kojem prijašnjem dobu. Važno je primjetiti da kontrola misli ne postoji samo u negativnom već i u pozitivnom smislu. Ne samo da vam zabranjuju izraziti – čak i zamisliti – izvjesne ideje, već vam diktitaju što morate misliti, stvaraju vas za jednu ideologiju, pokušavaju vladati vašim emocionalnim životom i uspostaviti sustav rukovođenja. U najvećoj mogućoj mjeri totalitarizam vas izolira od ostalog svijeta, zatvara vas u umjetni univerzum u kojem nemate mjerila za uspoređivanje. Totalitarna država nastoji, po svaku cijenu, kontrolirati misli i osjećaje svojih podanika barem u istoj mjeri u kojoj kontrolira njihove postupke.

Za nas ovdje važno je slijedeće pitanje: može li književnost preživjeti u takvoj atmosferi? Mislim da se mora kratko odgovoriti da ne može. Ako totalitarizam postane općesvjetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestaće postojati. I neće biti dovoljno reći – kako bi u prvi mah moglo izgledati prihvatljivo – da će nestati samo književnost postrenesansne Evrope.

Postoji nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, bilo u Evropi, bilo na Istoku. Najvažnije je da se ortodoksni sistemi prošlosti nisu mijenjali ili barem nisu mijenjali tako brzo. U srednjovjekovnoj Evropi crkva je diktirala što morate vjerovati, ali vam je barem dopuštala da zadržite ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. Isto se, u većoj ili manjoj mjeri, odnosi i na kršćanina, hindusa, budistu ili muslimana danas. Na određen način njegove misli su ograničene, ali on čitav svoj život proživljava unutar istog sustava misli. Njegovi osjećaji nisu pod pritiskom.

Kod totalitarizma je upravo suprotno. Posebnost totalitarne države je da kontrolira misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan. Njoj trebaju dogme, jer joj je potrebna apsolutna poslušnost podanika, ali ne može izbjeći njihove promjene koje su uzrokovane potrebama politike sile. Proglašava se nepogrešivom, ali istodobno napada sam koncept objektivne istine. Uzmimo grub, očigledan primjer – svaki Nijemac morao je do rujna 1939. gledati na ruski boljševizam sa strahom i odbojnošću, a nakon rujna 1939. morao ga je promatrati sa udivljenjem i simpatijama. Ako Rusija i Njemačka zarate, što se može dogoditi u sljedećih nekoliko godina, dogodit će se druga, jednako snažna promjena. Emocionalni život Njemaca, njegove ljubavi i mržnje moraju se, prema potrebi, promjeniti preko noći. Mislim da ne treba ukazivati na djelovanje svega toga na književnost. Jer pisanje je u velikoj mjeri pitanje osjećaja koji se ne mogu kontrolirati izvana. Lako se praznim riječima prikloniti ortodoksnom sustavu datog trenutka, ali pisanje od bilo kakvog značaja moguće je jedino onda kada čovjek osjeća istinu onoga što govori; bez toga, stvaralački poticaj ne postoji. Sve činjenice koje znamo nagovještavaju da su iznenadne emocionalne promjene koje totalitarizam zahtjeva od svojih sljedbenika psihološki nemoguće. To je glavni razlog zašto vjerujem da, ukoliko totalitarizam pobjedi u čitavom svijetu, književnost kakvu smo do tada poznavali, više neće postojati. U stvari, do sada je totalitarizam imao takav utjecaj. U Italiji je književnost osakaćena, dok je u Njemačkoj praktično prestala postojati. Najkarakterističnija aktivnost nacista je paljenje knjiga. Čak ni u Rusiji književna renesansa koju smo nekada očekivali nije se dogodila, a pisci koji su najviše obećavali pokazali su izrazitu sklonost prema samoubojstvu, ili su nestali u zatvoru.

Prije sam rekao da liberalni kapitalizam očigledno ide svom kraju, i možda je stoga izgledalo da tvrdim kako je sloboda misli neizbježno mrtva. Ali ne vjerujem da je tako i jednostavno bih u zaključku rekao kako vjerujem da nada u spas književnosti leži u onim zemljama u kojima je liberalizam pustio najdublje korijene – u nevojničkim zemljama, u Zapadnoj Evropi, i obje Amerike, Indiji i Kini. Vjerujem – što ne mora biti više od pobožne nade – da će iako dolazi vrijeme kolektivizirane ekonomije, te zemlje znati stvoriti oblik socijalizma koji nije totalitaran, u kojem će sloboda misli uspjeti preživjeti nestajanje ekonomskog individualizma. To je, u svakom slučaju, jedina nada za koju se može uhvatiti svatko tko se brine za književnost. Tko god osjeća vrijednost književnosti, tko god vidi središnju ulogu koju ona ima u razvoju ljudske povijesti, mora također vidjeti da je suprotstavljanje totalitarizmu pitanje života ili smrti, bez obzira da li nam je nametnut izvana ili iznutra.

Priredio: Petar Dragišić

Ostavite odgovor

Popunite detalje ispod ili pritisnite na ikonicu da biste se prijavili:

WordPress.com logo

Komentarišet koristeći svoj WordPress.com nalog. Odjavite se /  Promeni )

Google photo

Komentarišet koristeći svoj Google nalog. Odjavite se /  Promeni )

Slika na Tviteru

Komentarišet koristeći svoj Twitter nalog. Odjavite se /  Promeni )

Fejsbukova fotografija

Komentarišet koristeći svoj Facebook nalog. Odjavite se /  Promeni )

Povezivanje sa %s