ЧИТАЊЕ `ВРЕМЕНА ДАРОВА` ПАТРИКА ЛИЈА ФЕРМОРА (ОЛИВЕРА ДРАГИШИЋ)

Читање путописа Патрика Лија Фермора Време дарова. Пешице до Константинопоља: од Хука у Низоземској до средњег Дунава, превод: Данијела Јовановић, Службени гласник 2025.

Данијела Јовановић је прошле године била вредна: превела је поезију Џејн Кењон – Нек дође вече (Културни центар Новог Сада, 2025), написала је књигу – О сећању и Другом светском рату – (П)огледи Данијеле Јовановић (Службени гласник, 2025) и превела је путопис Патрика Лија Фермора – Време дарова. Пешице до Константинопоља: од Хука у Низоземској до средњег Дунава (Службени гласник, 2025). Наслов ове последње књиге може се читати и као знамење ових преводилачких и стваралачких подухвата. Тако је и Патрик Ли Фермор 1933. године, у једној немачкој кући, у којој се случајно затекао на Божић, као потпуни странац, од својих домаћина (чији језик није знао) неочекивано примио дарове. Тај блистави и свечани празнични тренутак којег се сећао много година касније, сажето описује ауторов однос према искуству пешачења од Лондона до Цариграда. И ето првог од неколико могућих начина да ову књигу схватите и доживите – путовања као дарови света, живота, људи.

Књигу још можете читати као леп и хвале вредан подухват издавачке куће и преводиоца. У питању је путопис који, поред осталог, обухвата и Балкан (тај део, додуше, биће објављен тек наредне године на српском језику), али и путопис у којем преводилачка умешност списатељице по вокацији, историчарке по образовању и путнице по ентузијазму долази до пуног изражаја. Са осећајем који је својствен историчарима – да се у трансферу текста са једног на други језик не сме губити информација, Данијела не губи ни на раскоши језика. Друга важна ствар коју ваља истаћи јесу фусноте (о којима читаоци и преводиоци имају различита мишљења), а које не представљају преводиочево разметање знањем, већ успутну, другарску поделу знања. Јер, кад је већ себи као преводиоцу морала да разјасни све оне појмове који су везани за речну пловидбу, архитектуру или одевање и моду, зашто их не би поделила и са нама!? И Данијела то несебично ради, олакшавајући нам кретање кроз текст, како просторно, тако и вертикално, кроз историју.

Ко је био Патрик Ли Фермор? Историчари су склони да путописце по аутоматизму сматрају обавештајцима, и такав став није увек оправдан, али најчешће није без основа. Фермор јесте био британски агент, запослен у Управи за специјалне операције (СОЕ – Special Operations Executive) и ту је стекао и пензију, али када је ова институција после рата била реорганизована и када је формирана МИ6, Фермор је службу напустио. Но, остао је њен пријатељ и повремено је бивао питан за мишљење о приликама на Балкану на којем је, током Хладног рата, живео. Тако се ова књига може читати и као развојни пут младића који је током Другог светског рата постао британски обавештајац, а који је своје предиспозиције за такву врсту посла посебно развио током овог путовања.

Фермор је ову књигу писао накнадно, као шездесетогодишњак, приређујући је на основу својих дневника и сећања, са накнадном памећу, знањем и образовањем. Реч је, дакле о испегланом и дотераном путопису који нам се не отвара у својој пуноћи, искрености и сировости младалачког рукописа, већ кроз накнадну Ферморову жељу да тај део свог живота некако систематизује и уобличи. Па ипак, та чињеница путопису нимало не одузима од квалитета и лепоте, напротив: уноси додатни могући слој ишчитавања у којем се сусрећу млади и стари Фермор. И као такав, он спада у најзначајнија имена британске путописне књижевности.

Фермор је са осамнаест година кренуо на пут од Лондона до Цариграда. Не објашњава зашто је желео да стигне баш до Босфора, али каже због чега је морао да крене на пут: адолесцентске муке и наизглед безизлазна ситуација једне лондонске зиме (осећај да не зна шта би са собом), навели су га на такву одлуку. Био је то младић који је детињство провео изван домашаја очеве, па и мајчине контроле, тако да је одрастао под покровитељством и окриљем шире породице, слободан, неспутан, разуздан. То га је коштало током школовања: био је интелигентан и вољен, али ипак избациван из школа због непоштовања разних правила. И већ се у тој фази, очигледно, формирају неке од карактеристика будућег путника, писца и обавештајца.

Које се Ферморове особине могу опазити кроз ишчитавање овог путописа? Најпре, порив за кретањем, немогућност мировања, авантуристички дух и смелост да се као студент (лажно се представљао – и то треба имати у виду), упусти у пустоловину пешачења по зими од Хука у Низоземској до Константинопоља. Затим, изражена интуиција, осећај за уочавање граничних зона које нису на први поглед свима јасне, способност систематизације великих историјских наратива, огромна способност опажања и невероватна брзина учења страног језика (немачког). Фермор је поседовао и високу социјалну и емотивну интелигенцију (он осећа кад је време да се склони, зна како да седи неопажен у кафани, разуме када треба да обустави непријатна питања, вољен је, дружељубив је, окретан и пажљив у разговору). Он уочава слабе тачке простора и времена кроз које се креће. Сасвим јасно види структуре које другима измичу. Веома брзо обрађује, разрађује, одлучује којим ће се путевима кретати, узимајући у обзир њихову дужину, опасности, новац којим располаже, сопствену знатижељу, реалне могућности. Дакле, све оно што га квалификује за будућег обавештајца, уједно га квалификује и за будућег сјајног писца.

Време дарова још можете читати и као неформалну картографију духа Европе пред Други светски рат, готово као неку карту геополитичког езотеризма или као мапу европског идентитета пред још један њен велики (рас)пад. Феромор осећа дух простора у којима се налази, а залазио је у напуштене штале, старе дворце, музеје, домове обичног, простог света, виле богаташа, у села која изгледају као временски мехурови у бучном току историје (бар тако изгледају у Ферморовим очима и описима).

Још један могући начин читања овог путописа могао би бити онај у којем се Европа током пешачења младог Британца указује као пут проласка, преображаја, иницијације. Отуда је ова маршрута, овај лик, његове године, његово полазиште и исходиште нешто што читаоца може подсетити на деветнаестовековна романтичарска путовања богатих британских племића који су се, ради самоспознаје, са европског северозапада упућивали ка европском југоистоку. Фермор стоји на крају те епохе, помало сентименталан попут романтичара, али уз једну димензију која је романтичарима недостајала – код њега читамо и интелектуални авантуризам (док романтичари само осећају, Фермор још и зна и анализира).

За љубитеље Јунга или чак Џозефа Конрада, овај се путопис намеће као права основа за истраживање британског и европског „несвесног“ или као компаративна основа Срца таме. Оса северозапад-југоисоток Европе, која се као путања потраге за собом и за сопственим и колективним „срцем таме“ развила током романтизма (у време економског узлета Британије и Европе), први пут је свој правац променила шездесетих година 20. века, када су милиони радника са југа и истока Европе кренули ка њеном економски развијеном северу, у намери да „постану неко и нешто“. Прекретница је био Други светски рат: док су до њега богати појединци са развијеног северозапада кретали ка југоистоку Европе (углавном ка Апенинском и Балканском полуострву) у тежњи да спознају себе, после рата су радници масовно одлазили на север да поправе свој материјални и друштвени статус, те да нађу срећу у томе. Фермор је ближи овој првој генерацији, иако „седи на две столице“, сажимајући у свом искуству предратни младићки поглед на европски свет и онај послератни, у којем су европске вредности значајно биле измењене. И Фермор прелази пут преображаја, прерастајући из младића у мушкарца. Као што и јунак Конрадовог романа на пут самоспознаје полази излазећи из цивилизације укрцавањем на брод и спуштањем низ Темзу, тако и Фермор низ исту реку креће на пут током којег ће напустити старог себе. Једино што је код Конрада „срце таме“ (цивилизације) у Африци, док је код Фермора „срце таме“ наслућено у Европи, у атмосфери и људима нацистичке Немачке која се тада будила. Фермор ће проћи кроз три фазе: по површини хладног, рационалног, модерног, аполонског, соларног севера, затим ће се спустити у централну Европу у којој се откривају историјске дубине и која се указује као херметичан, историјски згуснут и амбивалентан простор, што претходи трећој фази (коју ишчекујемо наредне године) – дионизијском Балкану који је у западним перцепцијама одувек био на граници мита, као алтерего Запада.

На крају, ово је књига у којој је млад човек преходао самог себе кроз Европу у једном њеном и у једном свом специфичном периоду развоја. Оно што данас можемо зачас проверити на мобилном телефону (где се нека улица налази, у којем правцу треба да идемо, када ради музеј, где има јефтин оброк…), то су пешаци некада морали да прегладују док не открију. Отуда је књига Време дарова и у антрополошком смислу веома интересантна, односно можете се бесконачно упоређивати са овим необичним путником, можете упоређивати своју Европу са његовом, а можете се и сами упустити у сопствено срце таме (…мада сте ви већ на Балкану).

Опис одупирања Медитерану:

Нашавши се поново међу мапама и поставши одједном свестан доступности Медитерана, читава композиција мисли ми је пројурила кроз главу која је, на тренутак, угрозила моју експедицију. Све који бораве на тевтонском северу, док гледају зимско небо, неодољиво привлачи Медитеран, као да читаво полуострво од Трста до Агриђента почне на њих да делује попут магнета. Магнетизам је пропраћен песмом невидљивог хора, звуцима мандолине који пролазе кроз ваздух, док сабласни мириси цветова лимунова дозивају своје жртве да крену на југ, преко алпски прелаза. То је Гетеов закон и неминован је као Њутнов или Бојлов.“

СЕЋАЊЕ И ДРУГИ СВЕТСКИ РАТ: (П)ОГЛЕДИ – ДАНИЈЕЛА ЈОВАНОВИЋ

Данијела Јовановић, Сећање и Други светски рат: (П)огледи, Службени гласник, Београд, 2025.

[…]     

Малочас смо рекли да је Платон заговарао јединственост знања, а опет, песнике је избацио из своје идеалне државе јер „ако је веровати песницима онда нeправду треба чинити, па од користи коју она донесе треба принети жртву. Ако смо, наиме, правични, богови нас неће кажњавати, али ћемо остати без користи коју доноси правичност“.[1] Дакле, Платон сматра да су песници његовог доба тврдили да ће богови све очистити од грехова, зато је био против њих јер одричу важност правичности која је по његовом мишљењу најузвишенија особина која треба да руководи и човеком и државом. Он чак песнике ставља испод занатлија пошто песници, као чаробњаци и софисти, дају варљиве слике и побуђују многе страсти које кваре душу што је погубно за васпитање младих. Сматрао је да млади треба да се васпитавају искључиво у духу филозофије јер филозофија подразумева волети оно истинито и не припасти привиду, а песништво је све саткано од привида. Чини се да су просветитељи и њихови настављачи изабрали да следе само овај део Платоновог система мишљења што ће касније довести до оштре поделе, па чак и сукоба, који и даље пламти између тзв. хуманистичких наука и егзактних.

            Питање духовне стране човека се тако, с просветитељством, сели готово искључиво у област уметности. Чини се да су се једино у уметности, књижевности на првом месту, кроз бурни период просветитељства, либерализма и позитивизма који су били усмерени једино на будућност, чували прошлост и памћење на њу. Књижевност је наставила да бива заокупљена духовном страном човека чији је важан део сећање, те тако, у периоду доминације науке, књижевност постаје, на неки начин, њена противтежа. У песми „Ламија“ Џон Китс готово узвикује: „Филозофија ће одсећи Анђелу крила“ и пита се „да ли све чари нестају на пуки додир хладне филозофије“[2] протестујући против тог новог научничког духа који је свуда продирао и, како се њему чинило, остављао пустош иза себе. У разговорима с Екерманом, Гете је наводио да је искључиво душом примао утиске, и да је мишљења да „што је неки поетски производ неизмерљивији и разуму несхватљивији, утолико је бољи“[3] За роман пак каже да је приступачан разуму, али да то не значи да је бољи. Гете тиме продубљује јаз између науке и поезије тј. свега онога што се прима душом. Иако су Гетеови савременици били велики мислиоци немачког идеализма попут Канта, Фихтеа, Шелинга и Хегела, сам Гете гајио је велики отпор према филозофији и препоручивао је одбацивање сваке филозофске спекулације и непристрасно предавање обиљу искуства.[4] Дакле, ту имамо удаљавање уметности чак и од филозофије. Шели и Бајрон су попут Гетеа сматрали да је једино човек који ствара, дакле уметник, најближи божанству. Из тога произилази да су уметници задужени и за сва метафизичка питања, а не филозофи. Тако се даље распламсала борба филозофа и песника коју је започео још Платон.

            Ова питања су мучила и Андреа Жида: „И он [научник] трага за архитипом ствари и закона, њиховог редоследа; он поново саставља један свет – најзад, идеално једноставан – у коме се све нормално сређује. […] јер, он [научник] се зауставља на привиду, и, жељан извесности, он себи забрањује да само наслућује. Песник, он који зна да ствара, наслућује кроз сваку ствар, и једна једина му је довољна, симбол, да му открије архитип; он зна да је привид само изговор, одећа која је скрива и на чему се задржава профано око; али која нам показује да је она ту.“[5]

            […]

            О тој великој моћи поезије сведочи нам Примо Леви, италијански Јеврејин који је крај рата дочекао у Аушвицу. У својој мемоарској књизи Зар је то човек говори нам о томе како је у логору другом логорашу, Французу с надимком Пиколо, рецитовао стихове из Дантеове Божанствене комедије, преводећи их с муком на француски, борећи се истовремено с француским језиком и својим сећањем:

            „Мислите – рекох – на ваше постање:

            Није вам живјет ко што скот је свико,

            Већ вам је крепост тражити и знање“[6]

и затим додаје: „Као да и ја то чујем први пут: као звук трубе, као глас Божији. На тренутак, заборавио сам ко сам и где сам. Пиколо ме моли да поновим. Како је добар, Пиколо, приметио је да ми то прија. А можда ту има још нечега: можда је, упркос бледуњавом преводу, примио поруку, осетио да се односи на њега, да се односи на све људе на муци, а нарочито на нас; и да се односи на нас двојицу који се усуђујемо да размишљамо о тим стварима с моткама за супу на рамену. […] Дао бих данашњу супу кад бих знао како да повежем ’јоште не видјех планине’ с крајем. Напрежем се да их дозовем у сећање помоћу рима, жмурим, гризем прсте: али не помаже, остатак је мук.“[7] И читалац заиста осећа његову муку због мука, његову велику жељу да се сети, да повеже стихове и да се тако повеже са пређашњим човеком, оним од пре нечовештва. Рецитујући Дантеове стихове „да такве јоште не видјех планине“, Леви каже: „А планине, када се виде издалека… планине… ох Пиколо, Пиколо, реци нешто, говори, не допусти ми да мислим на своје планине, које су се помаљале у сутон, кад бих се враћао возом из Милана у Торино!“[8] И тако Леви и у нама покреће лавину болних осећања и сећања…

[…]

Иако је већ речено да памћење у систему мишљења просветитеља није уживало велики углед, постојали су изузеци. Волтер је у познијој животној доби написао кратко прозно дело Авантуре Меморије у којем, по налогу Мнемосине, њене ћерке музе одузимају човечанству памћење и тиме свет бацају у хаос. Разлог је био тај што су се и Мнемосина и њене ћерке наљутиле на човечанство због њихових идеја које је заступала „Неразумна“ (анаграм: La Sorbonne – Nonsobre) и Декарт, да се људи рађају с идејама и знањима која су им урођена те стога чула и памћење немају никакву важност за људски живот и цивилизацију. „Неразумна“, којој се придружују језуити, јансенисти и чланови париског суда, за које Волтер каже да су велики и древни филозофи, одлучују да забране свих пет чула и памћење. Мнемосину и њене ћерке то много наљути и музе одлуче да уместо писања сатире о древним париским судијама, језуитима, јансенистима и „неразумној“, јер сатире никог не поправљају а будале провоцирају и чине их још злобнијим, одлуче да човечанству одузму све памћење. И тако се једног дана сви људи пробуде без знања о било чему, ни језици више нису постојали, а људи чак више нису знали ни како да задовоље основне животне потребе те им је претило изумирање. То је ишло дотле, каже Волтер, да су „врховни судија и надбискуп ишли потпуно голи“. После неколико дана, музе су се сажалиле на ову јадну расу и затражиле су од мајке да им опрости и врати памћење. Она им опрашта уз речи: „Имбецили, опраштам вам али ово запамтите – без чула нема памћења, а без памћења нема разума.“ [9]

[…]

Дана 8. маја 1995. Немачка је први пут учествовала, заједно са земљама победницама, у обележавању годишњице завршетка Другог светског рата. У својим говорима, тадашњи немачки канцелар Кол и немачки председник Херцог, инсистирали су на индивидуалном сећању на рат које се преноси унутар породице, изводећи закључак да су, на крају, сви на неки начин били жртве рата, и да разлике између жртава и оних који су чинили злочине не треба да буду предмет јавних дебата. „Не постоји заједнички именитељ свих различитих сећања и осећања. Зато треба да их поштујемо као егзистенцијална искуства другог о којима не треба расправљати“,[10] рекао је тада канцелар Кол.

            Тиме су оба државника инсистирала на признавању статуса жртве свима, укључујући војнике на свим странама, као и на томе да се свим војницима призна и статус хероја. И француски председник Митеран је у свом говору 8. маја у Берлину хвалио храброст обичних немачких војника истичући да њихове униформе и „идеје“ нису од важности будући да су и они били жртве тоталитарног режима.[11]

[…]     

Представљањем свих учесника рата као жртава ови државници су, верујем, желели да делују у духу помирења и европског јединства што је, с једне стране, разумљиво ако се има у виду будућност ЕУ, али, с друге стране, то је морало изазвати и револт с обзиром на то да подразумева укидање расправе о томе „како је заиста било“, стављајући тиме истину у други план и дајући предност личном сећању које се преноси искључиво унутар породице. То нас може довести до закључка, како тврде неки европски аутори, да не постоји истинско историјско памћење нити права историјска рефлексија унутар ЕУ. Као пример се наводи истраживање које је недавно било спроведено у Немачкој у виду разговора са члановима 40 породица када су обављена укупно 182 интервјуа. Истраживање је открило постојање велике разлике између званичне и приватне културе сећања у савременој Немачкој. Утврђено је да ученици добро познају период нацистичке Немачке, као и да су упознати са злочинима који су били почињени, али да, исто тако, код њих постоји тенденција да развију приче о херојству сопствених баба и деда и да их уклопе у наратив о отпору против нацизма. Тако су, су у очима већине унука, нацистичке деде постале припадници покрета отпора, а сопствени рођаци жртве. [12]

            Ово нас поново враћа на важност питања истиносне вредности историјског знања иако га постмодерна релативизује. Током суђења у Нирнбергу, Геринг, Розенберг и остали нацистички званичници сопствене злочине правдали су туђим злочинима. Инсистирали су на томе да су савезници са само две бомбе бачене на Хирошиму и Нагасаки убили више жена и деце него Немци током целог рата, док су током бомбардовања Хамбурга, за само неколико сати, убили 30.000 цивила, да је Британија одувек спроводила злочиначку политику у колонијама, а америчке власти према домороцима и слично.[13] Сопствене злочине нису видели јер су туђи, по њиховом мишљењу, били исти ако не и већи. Донекле је то тачно – злочини су на свим странама били неописиво страшни. Проблем лежи у томе што су нирнбершки оптуженици уопште могли да посегну за таквом аргументацијом.

[…]

Исто тако, не треба да нас чуди што су они посегли за том аргументацијом будући да су, на неки начин, имали на својој страни међународни закон, односно могућност тумачења закона у сопствену корист. Анекс Хашке конвенција о рату IV из 1907. давао је окупационим силама овлашћење да на нерегуларан отпор одговоре репресалијама[14] што је заправо значило да цивили, уколико учествују у герилском рату против окупатора и падну у заробљеништво, подлежу истим мерама као и ратни заробљеници. То свакако није подразумевало и њихово убијање, али се та тачка конвенције могла и тако тумачити што је и чињено. Суђење Вилхелму Листу и другима, укључујући и Франца Бемеа који је извршио самоубиство пре почетка суђења, које је било вођено у Нирнбергу од 8. јула 1947. до 19. фебруара 1948. због убијања таоца на окупираним територијама у Грчкој, Југославији, Албанији и Норвешкој, покренуло је питање да ли је пракса убијања талаца у рату ратни злочин. Обичај узимања цивила као талаца и њихово убијање за одмазду ради умиривања становништва на освојеним подручјима први пут су спровели Пруси у француско-пруском рату, а потом и остале зараћене стране у Првом светском рату али једино су га нацисти спроводили систематично.[15] Суд је пресудио да њихово убијање није у супротности с међународним законом о рату и ратовању, али да су предузете мере одмазде биле претеране, дакле, да јесте у питању злочин али не ратни злочин. По речима судија: „Хашка конвенција нигде не означава такве обичаје злочиначким, нити било којом реченицом прописује, нити се било где помиње суђење преступницима и њихово кажњавање.“[16] За разлику од судија, аутор увода извештаја комисије за ратне злочине Уједињених нација из 1949. истиче да би морала да постоји разлика између талаца који нису били наоружани и нису учествовали у оружаним сукобима, дакле цивила, и оних који су учествовали у сукобима. Он, такође, сматра да узимање талаца јесте у супротности с Хашком конвенцијом на чије одредбе се суд позвао кад је доносио одлуку, будући да она каже да уколико се цивили заробе због пружања отпора окупатору буду третирани као ратни заробљеници, што Немци нису чинили. Исто тако, Хашка конвенција (члан 46) налаже да се поштују и сачувају индивидуални животи на окупираној територији. Аутор увода овим замеркама заправо устаје против легалности узимања талаца у рату уопште што је и једини морално исправан начин гледања. Све што се тиче ове пресуде је дубоко проблематично, а на првом месту сама идеја која ипак лежи у суштини Хашке конвенције о рату – да је злочин оправдан чиме се злочинци ослобађају кривице и осећања кривице будући да се окупационим силама дају овлашћења да на отпор одговоре репресалијама. Посебно је проблематична и очигледна увреженост те идеје у људску цивилизацију у којој доминира принцип права јачег као изразито мушки принцип.

[…]

Изненађујуће је да су радови Хајнриха Бела, након рата, били изузетно читани у Западној Немачкој, нарочито његове кратке приче иако су говориле готово искључиво о рату о којем више нико није желео да слуша нити да чита. Претпоставља се да је разлог био тај што је Бел у њима рехабилитовао обичног војника учинивши од њега жртву. Оно што је занимљиво јесте да су приче које је написао непосредно по завршетку рата говориле и о злочинима обичних војника, међутим, њих су издавачи одбијали да објаве. Прича „Узрок смрти: кукаст нос“[17] која описује масовно убијање Јевреја у СССР-у које су починили немачки војници била је први пут објављена тек 1983. иако је била написана 1947. године.[18] Његове позније приче већ више не приповедају о злочинима, више су апологија обичног војника. Тиме се, могло би се рећи, Белов делимични заборав преноси на ширу заједницу и њено памћење.

            Како многи сматрају, тај колективни заборав био је радо прихваћен. Кристијан фон Кроко наводи да у Западној Немачкој до темељног и систематског смењивања персонала и елите заправо никада није дошло, да су злочини и кривица одмах били заборављени и да се исто десило и у Италији и Француској. Педесете године у Западној Европи биле су обележене ћутањем када су у питању ратни злочини, република Сало, као и Виши. У Француској су непосредно након ослобођења 1945. колаборационисти били масовно стрељани – 10.842 Француза била су убијена без судског поступка због сарадње с окупатором, док је након образовања војних и специјалних судова њих 779 погубљено на основу пресуда.[19] Писцу Лују-Фердинанду Селину, који је због сарадње с Немцима морао да побегне из Француске, бесни Парижани упали су у кући и опљачкали је, док је гроб његове мајке био оскрнављен. Суд у Француској га је био осудио на годину дана затвора, међутим, пошто је у Данској одлежао затворску казну, било му је дозвољено да се врати у Француску. Рехабилитован је већ 1951. захваљујући спремности француске културне елите да му опрости. О свом „прогонству“ Селин је оставио трилогију – Од замка до замка, Север и Ригодон, књиге у којима, пишући о својим „авантурама“ приликом повлачења с Немцима, покушава да оправда себе али на веома суптилан начин будући да је био велики мајстор речи тако да читаоцу може и да промакне та његова намера. Његове реченице, чак и њихов ритам, имају моћ да заведу, да натерају читаоце да му поверују да је он заправо био жртва неправедног прогона, а да је антисемитизам његових ранијих радова био тек пука језичка игра.[20]

            У јулу 1944. Селин се затекао у хотелу „Бренер“ у Баден-Бадену на вечери којој су присуствовале угледне званице, махом представници немачког крупног капитала, за које Селин каже су спремно чекали савезнике будући да су сви нагло постали „антихитлеровци“. Иако су рат и глад у пуном замаху, столови у хотелу „Бренер“ пуни су свега – кавијара, лососа, маслаца, шампањца… „Ратови који су беснели на седам фронтова и по свим морима не спречавају кавијар… масовно уништење, бомба З, праћка или мухоловка увек ће поштовати деликатесе угледних столова…“, критичан је Селин.[21] Занимљиво је да он, иако се повлачи заједно с Немцима, једе с њима кавијар – дели с њима хлеб, како се обично каже, издваја себе, не види себе као део њих већ као објективног посматрача јер је то једини начин да оправда себе и своје поступке, а то је било карактеристично за све припаднике деснице. У Француској се већ 1947. десница вратила у парламент а већина колаборациониста била је амнестирана током 1951. и 1952. године. Током педесетих година владе западних земаља биле су више заинтересоване за економску реконструкцију и организовање Европске заједнице, као и за колонијална питања, Француска нарочито, него да воде борбу с прошлошћу. Парадоксално јесте, али овде ћу се поново вратити Селину: „Права гвоздена завеса је између богатих и бедника… питања идеја су ситнице ако су имовине једнаке…“[22]


[1] Platon, Država, BIGZ, Beograd, 1993, 44.

[2] J. Keats, Lamia, Part II, The Poetical Works of John Keats, T. Y. Crowell & Co, New York, Boston, 1884.  (https://www.bartleby.com/126/37.html, последњи приступ: 17. 10. 2018).

[3] J. P. Ekerman, Razgovori sa Geteom, Rad, Beograd, 1960, стр. 8.

[4] H. T. Gаdamer, н. д., 61.

[5] A. Žid, Granice umetnosti, Kultura, Beograd, 1967, 9–10.

[6] Dante, Pakao, pev. XXVI, stih 118–120, преузето из: P. Levi, Zar je to čovek, Plato, Beograd, 2005, 98.

[7] P. Levi, н. д., 98–99.

[8] Исто.

[9] Voltaire, Candide, Zadig and Selected Stories, Indiana University, Bloomington, 1961, 325–328. (https://www.sas.upenn.edu/~cavitch/pdf-library/Voltaire_MemorysAdventure.pdf, последњи приступ: 15. 11. 2018); H. Vajnrih, н. д., 125.

[10] Цитат преузет из увода књиге: European Memories of the Second World War, edited by Helmut Peitsch, Charles Burdett and Claire Corrara, Berghahn Books, New York – Oxford, 1999, XV.

[11] Исто, XVI.

[12] Видети: H. Welzer, Grandpa Wasn’t a Nazi: The Holocaust in German Family Remembrance, The American Jewish Comitee, New York, 2005. (https://www.ajc.org/); M. Остен, Покрадено памћење: дигитални системи и разарање културе сећања: мала историја заборављања, Светови, Нови Сaд, 2005.

[13] Т. Todorov, Facing the Extreme Moral Life in the Concentration Camps,…, 237.

[14] Convention (IV) respecting the Laws and Customs of War on Land and its annex: Regulations concerning the Laws and Customs of War on Land. The Hague, 18 October 1907; Annex to the Convention: Regulations respecting the laws and customs of war on land – Section I: On belligerents – Chapter II: Prisoners of war – Regulations: Art. 4. (https://ihl-databases.icrc.org/applic/ihl/ihl.nsf/ART/195-200013?OpenDocument; последњи приступ: 10. 10. 2022).

[15] Law Reports of Trials of War Criminals, Selected and Prepared by the United Nations War Crimes Commission, Volume VIII, His Majesty’s Stationery Office, London, 1949. (Foreword by the Rt. Hon. The Lord Wright of Durley) (https://web.archive.org/web/20050208103050/http://www.ess.uwe.ac.uk/WCC/List1.htm; последњи приступ: 12. 10. 2022).

[16] Исто, 54.

[17] H. Böll, Cause of Death: Hooked Nose, The Collected Stories, Melville House, Brooklyn, New York, 2011, 600–606.

[18] J. H. Reid, „Private and Public Filters: Memories of War in Heinrich Boll’s Fiction and Nonfiction“, European Memories of the Second World War, 5.

[19] Ш. де Гол, н. д., III том, 45.

[20] D. Tate, „A History Full of Holes? France and the French Resistance in the Work of Stephan Hermlin“, European Memories of the Second World War, edited by Helmut Peitsch, Charles Burdett and Claire Corrara, Berghahn Books, New York, Oxford, 1999, 96.

[21] Л. Ф. Селин, Север, АЕД студио, Београд, 2005, 9.

[22] Исто, 103.

Данијела Јовановић

ВРЕМЕ ДАРОВА – ПЕШИЦЕ ДО КОНСТАНТИНОПОЉА (ПУТОПИС ПАТРИКА ЛИ ФЕРМОРА У ПРЕВОДУ ДАНИЈЕЛЕ ЈОВАНОВИЋ)

Патрик Ли Фермор, ВРЕМЕ ДАРОВА – Пешице до Константинопоља: од Хука у Низоземској до Средњег дунава, Службени гласник, 2025.

Превела с енглеског Данијела Јовановић

Децембра 1933, када је имао тек осамнаест година, Патрик Ли Фермор (1915–2011) препешачио је читаву Европи, стигавши у Константинопољ почетком 1935. године. Наставио је пут ка Грчкој, где је у Атини упознао Балашу Кантакузин с којом је живео – махом у Румунији – све до почетка рата. Вршећи војну службу на окупираном Криту, успешно је извео операцију киднаповања немачког генерала, за шта је добио Орден за изузетне заслуге. Након рата је почео да пише и путује по Грчкој са Џоан Ејрес Монсел, с којом се касније венчао. Написао је прве две књиге о својој раној европској одисеји – Време дарова и Између шума и воде. Планирао је и трећи том који није успео да заврши до своје смрти 2011. године. Рукопис су уредили Колин Туброн и Артемис Купер и објавили га као Прекинути пут.

Из књиге Време дарова:

„Östlich von Wien fäng der Oient an.“ Негде сам прочитао ову Метернихову фразу и она ме је стално подсећала да се турски полумесец вијорио дуж јужне обале реке скоро два века. Али у ваздуху се осећало још нешто невезано за отоманске Турке којих више није било ту, а што је било тешко дефинисати. Можда је то имало везе са три имена града и тројезичним јавним натписима и називима улица: због супротстављених језика осећао сам се као да сам прешао нешто више од политичке границе. На сцену су ушетали други ансамбли глумаца и заплет се променио.

Осим свирача на балалајкама у ноћним клубовима, словачки и чешки били су први звуци словенског језика које сам имао прилике да чујем. Сазнао све што сам могао у вези с њиховим доласком на овај простор, ипак, било је и даље нечег мистериозног у вези с тим масовним доласком. Био је тих: изненадно изливање народа, које су чинила различита племена,  током мрачног средњовековља у сумрачне области између Висле и Припјатских мочвара. Бучни долазак германских племена и њихов чувени продор на запад мора да је пригушио све остале звуке, укључујући и прилив Словена који се одвијао јужно преко Карпата. Насеобине Чеха и Словака нису биле ништа више до раних оријентира у овом обимном притицању народа. Продирање се наставило: преко оборених граница Римског царства; преко равне територије Авара; преко великих река и кроз балканске пролазе према запуштеним областима царства на истоку: споро натапајући земљу, ширили су се попут течности просуте преко упијајућег папира и брзином играча Дрвене Марије. Хроничари би их запазили тек после једног века или више и кад би се нашли на удаљености од неколико стотина километара. Попунили су источну Европу све док њихово ширење кроз варварску празнину није на крају апсорбовало древно и онемоћало Византијско царство. Њихово ширење према истоку и хегемонија заустављени су тек код Беринговог мореуза.

 Нема никаквих нејасноћа у вези с догађајима који су довели до цепања словенског света на два дела. Мађари, на крају свог путовања с далеких пашњака хиљаду километара североисточно од Каспијског мора, продрли су кроз карпатске пролазе 895. године. Иако су били на путу већ неколико векова, тек кад им је на чело стао краљ – ватру и грмљавину су пратили узвици који су се ширили од седла до седла на угро-финским језицима који је припадали урало-алтајској групи језика – извршили су продор кроз Карпате. Напуштени део земље источно од Дунава, изненада испражњен од тек пристиглих Бугара и последњих Авара, постао је на крају Велика мађарска равница; и словенско краљевство Велика Моравска, које је представљало кључну карику између северних и јужних Словена, било је прегажено копитама новопридошлог народа. Њихов долазак је пратио добро познати образац варварских инвазија. Заиста, сличност између Атилиних Хуна и Арпадових Мађара била је довољна да на Западу не само погрешно назову придошлице већ и земљу у којој су пустили корење. Али након неколико деценија пустошења западне и јужне Европе, образац се изменио. Током једног века, освајања ових паганских коњаника претворила су се у једну од најмоћнијих и најраскошнијих западних земаља, у царство огромног пространства и са свецем за краља. Од почетка је краљевство укључивало и земљу Словака и граница је остала непромењена десет векова који деле Арпада и председника Вилсона. Пре неколико година они су били одвојени од круне Светог Стефана и припојени новој Чехословачкој Републици. Да су у одвојеној области живели само Словаци, одвајање би било болно по Мађаре, али и праведно у националном погледу. Нажалост, одвојена област је укључивала и широки појас земље северно од Дунава чији су становници Мађари; радило се о суровој ампутација за Мађарску и поклону Чехословачкој, али у виду мача са две оштрице и будућих проблема. Становници који су говорили немачки били су наследници Тевтонаца који су се населили у великом броју градова у централној Европи.

Мали је број оних читалаца који о овим крајевима знају нешто мало попут мене. Али, с обзиром на то да сам знао да ће они чинити позадину мог путовања следећих неколико стотина километара, све више су ме интригирали. Одједном сам се нашао окружен свежим траговима – декорација изнад прозора, тип браде, слогови које сам чуо, непознати тип коња или облик шешира, промена акцента, укус нових пића, повремена непозната слова – и акумулирани фрагменти почели су да се састављају попут слагалице. Истовремено, још даље, смењивање планина, долина и река и докази огромних померања народа код мене су изазивали осећај да путујем преко рељефне мапе где се спознаја крије у минералном свету. Тај свет истерује сушом и ледом, призива водом и пашњацима, мами опсенама и тако тресе и помера читаве народе као шарене бомбоне у игри равнотеже с чашама; управља језицима, дели их на племена и дијалекте, окупља и супротставља краљевства, групише цивилизације, усмерава веровања, води војске, зауставља путеве филозофији и уметничким стиловима и, најзад, гура кроз узане пролазе. Ове моје мисли су почеле да све претварају у драму. Док сам слушао утишане вокале Словака и саобраћајну гужву њихових сугласника, као и шикљање зубних сугласника и самогласника, у мом уму би се аутоматски створила слика словенског средишта: три трске на хоризонталној линији, симбол за мочвару на мапи, бесконачно умножен; шуме смрче и тополе, сојенице и замке за рибе, смрзнуте равнице и језера где се рупе у леду црне од пловуша. Потом, са запањујућим звуком мађарског – дактилски галоп где наглашавање сваког првог слога повлачи за собом читаво јато идентичних вокала с њиховим акцентима који лелујају у истом смеру као пшеница на ветру – сцена се мења. Из неког разлога, све сам то посматрао одозго – можда подстакнут подсвесним алузијама из Рустема и Сухраба – као да сам ждрал који мигрира преко Азије. Километри спаљених пашњака смењују се један за другим. Глечери Урала или Алтајских планина истрајавају на хоризонту, док се нити дима уздижу из градова који нестају на филцаним хармоника-вратима на павиљонима, а понији напољу пасу. Чинило се као да све потврђује ове моје предосећаје. Лутајући по бочним уличицама другог дана након доласка, ушао сам у живахни алкохолни пакао с мађарском речи VENDEGLÖ исписаном великим словима на стаклу улаза, где сам налетео на трио мађарских фармера. Ухваћени у мрежу дима и испарења од шљивовице и паприке која се пекла на ћумуру, избацивали су свечане дактиле један према другом, несигурно се куцкајући својим десетим по реду чашицама палинке: снажни мушкарци четвртастих лица, у црно обучени и тамних очију с црним брковима који су били ушиљени при угловима њихових усана. Њихове беле кошуље биле су закопчане испод грла. Носили су црне шешире са ниском круном и узаним ободима, и дубоке чизме направљене од сјајне црне коже са хесенским изрезом код колена. Хунски бичеви су им били закачени за зглобове. Као да су се тек спустили с коња након што су опљачкали палату моравског краља.

Следеће место које сам посетио налазило се само неколико улаза даље и исто је мирисало – на пиљевину, просут алкохол и пљувачку, али је на стаклу код улаза писало КРЧМА. Унутра су били само Словени. Светлокоси Словаци који су ту пили имали су купасте вунене шешире и кожухе с вуном с унутрашње стране. На стопалима су имали мокасине од кравље коже у облику кануа. Листови њихових ногу били су унакрсно обавијени каишевима и толико умотани да их је било могуће одмотати тек у пролеће. Изгледали су као људи мочваре и четинара, лица су им била широка попут тундре, очи плаве и неодређене попут необележених језера преко којих се превлачила ракијска измаглица. Мора да су исто тако изгледали и пре хиљаду година док су испијали медовачу пре него што ће кренути у лов на тура преко залеђених мочвара Транскарпатије.

Алкохол добијен дестилацијом брескве и шљиве, мирис ћумура, паприке, белог лука и мака – ти удари на чула мириса и укуса били су праћени сигналима који су били упућени ушима, у почетку меко и тихо, а потом упорније: лепршави прелет преко жица цитре, глисандо по виолинским струнама који се спуштао и уздизао у правој мрежи непознатих образаца и, једном, флуидни звук мале харфе. Били су то весници необичне и опијајуће нове музике која ће се проломити у пуној снази тек на мађарској страни Дунава.

У предграђима, наговештаја новог било је много: осећао сам се привучен свему томе као игла магнету. Полуизгубљен у уличицама које су биле пуне пиљарница, ременара, трговаца житом и ковачима, први пут сам се сусрео с Циганима. Жене с бебама боје чоколаде просиле су међу колима која су вукли понији, а сапети карпатски медвед, којег је водио кротитељ црн као ноћ, незграпно је ходао калдрмом. На сваких неколико секунди, његов кротитељ би протресао даире како би медвед убрзао ход; потом би прислонио дрвену фрулу на усне и засвирао брзе трилере. Извијене и лепе гатаре, сценски обучене у огртаче с капуљачама и с минђушама, одлучно су пролазиле између шарених тезги, механички мешајући карте и нудећи их попут лепеза са искрзаним ивицама док су се провлачиле кроз масу, и упорно и меко се обраћајући сваком странцу на којег би налетеле. Стапајући се крајоликом, град се убрзо распао и уступио место нејасној граници коју су чиниле колибе, вагони, ватре и зимске муве и где је група браон малишана трчкарала и рвала се у блату међу псима који су њушкали унаоколо. Убрзо су ме спазили. То је довело до тога да се гомила малих стопала баци у трк и јато балавих и полуголих моглија се, уз ћушкање, упутило ка свом плену. Пењући се једни на друге, мазили су се, вукли и ласкали на мађарском, а псовали једни друге на ромском. Стари ковач, бронзане боје коже као да је Инка, корио их је кишом речи чије је порекло било негде иза Химлаја. (Његов је наковањ, с поткивачким ексерима поређаним на њему, био причвршћен на пањ и једно смеђе стопало притискало је ковачки мех.) Дао сам новчић најближем малишану. То је довело до јуриша његових ривала и њихове високе литаније досегле су толику висину да сам само бацио своје новчиће као данегелд и повукао се. На крају, када више није остало новчића, вратили су се у колибе размењујући успут ударце и оптужбе. Сви осим једног стаменог кестењастог дечачића од отприлике пет година који је на себи имао само црни трилби који је сигурно припадао његовом оцу. Био му је толико велики да је, иако је стално вртео главом док се борио и бранио, остајао непокретан. Али ничег више није било. Напрасно одуставши, појурио је низбрдо да би се придружио осталима.

С клештима у рукама, стари ковач је све ово посматрао с кобилиним копитом предње ноге у свом крилу, док је њено ждребе вукло конопац. Тишина се ширила између вагона, а ватре су светлуцале када сам се последњи пут окренуо. Док се сумрак спуштао, Цигани су се окупљали у свом утврђењу.

˜

Братислава је била пуна тајни. Био је то бастион који се састојао из читавог конгломерата градова где су се луталице из далека заустављале, међу њима су Јевреји, као најдревнији и најчувенији, били довољно бројни да читавом граду дају специфичан карактер. У Бечу сам само овлаш видео становнике Леполдштата, и то увек из даљине. Овде ми је одмах запао за око један од многих јеврејских кафића. Осећајући се као да се налазим у центру света, могао сам у њему да седим сатима. Био је велики као железничка станица и застакљен попут акваријума. Влага се сливала низ стакла док су цепанице разјарено гореле у пећима одашиљајући топлоту дуж чункова и кривина који су кривудали до плафона. Разговарајући, свађајући се и склапајући послове око столова који су формирали архипелаге, у црно обучене муштерије испуниле би простор до пуцања. (Ти мермерни столови су заправо били попут канцеларија у стотинама кафића кроз целу централну Европу, Балкан и Левант.) Жамор мађарског и словачког био је надјачан немачким гласовима, али на аустријски начин или с мађарским наглашавањем првог слога. Разговор се чешће одвијао на јидишу чија ме је немачка црта увек погрешно наводила да помислим да ћу успети да ухватим смисао који би ми се увек измигољио; јер је тај дијалекат – или пре језик, иако пореклом из средњовековног франконског немачког, био отежан чудном синтаксом и низом измена и деминутива. Чудни грлени гласови, словенски додаци и многе речи и формулације које су дошле из хебрејског допринеле су његовој необичности. Његов колебљиви, прилично назални ритам чини га више чудним него хармоничним некоме са стране, али је лингивстички изузетно занимљив: вернакулар у којем су историја Јевреја северне Европе и векови њиховог кружења између Рајне и Русије оставили дубок отисак. (Две године касније, у Лондону, када ми се чинило да знам мало боље немачки, два пута сам отишао у Јидиш позориште у Вајтчапелу; али смисао дијалога ми је и даље измицао.) С времена на време би се и рабини појавили у кафићу, лако их је било препознати по њиховим дугим брадама и шеширима од дабровине, као и црном огртачу који им је стизао до пета. Понекад би их пратили студенти Талмуда отприлике мојих година, неки чак и млађи, који су носили кипе или црне шешире с ниском круном и ободима подигнутим увис, и имали чудне виловњачке локне увијене попут вадичепа који су им висили поред ушију. Упркос свему томе, бледило и апстракција су нека од њихових лица обележила лепотом младих светаца. Имали су изгубљен изглед као да су се налазили у стању запањености када би били одвојени од својих столова. Њихове очи – светлоплаве или црне попут ноћи – шириле су се до величине очију газеле. Понекад су деловале слепе; услед година читања текстова као да је њихов поглед изгубио способност сагледавања већих површина. У мислима сам их видео како седе иза свећом осветљених прозора, дебела стакла њихових наочара пресијавају се док окрећу странице Светог текста: текстова који су имали коментаре, рецензије, тумачења и били предмет расправа безбројних учењака током четрнаест векова у Вавилону, Кордоби, Керуану, Вилњусу, Трои, Мајнцу и Нарбони. Тамно или црвено паперје скривало је понеку од њихових брада које бријач још није дотакао, а њихови образи су били бледи попут воска који је осветљавао странице док су црна слова гутала њихову младост и животе.

Жудео сам да присуствујем њиховој верској служби, али се нисам усуђивао без пратње неког пријатеља. Ова моја стидљивост је била разбијена много година касније књигом др Егона Велеса о византијском литургијском појању. У апостолска времена, пише он, псалми су постали основа хришћанске литургије, и били су певани као некад у великим храмовима Јерусалима и Антиохије. Иста музика је заједнички предак појању при јеврејском богослужењу и грчкој православној служби, као и грегоријанским песмама; од ових последњих – cantus peregrinus, која прикладно прати певање In exitu Israel, сматра се најприближнијом том древном појању. Подстакнут свим тим, усудио сам се да уђем у величанствену португаласко-холандску синагогу у Спиталфилдсу у Лондону. На моју велику срећу, гостовао је сефардски хор велике виртуозности и помислио сам, можда претерано самоуверено, да могу да приметим тачку спајања између три типа певања. Било је то као да сам издвојио познате ноте које је донео лахор с друге стране густе шуме времена. Много година касније искрсао је сличан и подједнако дирљив догађај. Лутајући по северозападној Грчкој спријатељио сам се с рабином из Јањине који ме је позвао да присуствујем пуримској гозби. Велика, некада густо насељена сефардска четврт унутар Али-пашиних огромних зидина – пропадала је. Рабин је окупио малу групу Јевреја који су преживели немачку окупацију и безбедно се вратили кући. С прекрштеним ногама на ниско уздигнутој платформи и полако одвијајући свитак, запевао је из Књиге о Јестири – описујући њен сусрет с краљем Асвирем и спашавање Јевреја од Аманове завере – у скоро празној синагоги.

Данијела Јовановић

POEZIJA DŽEJN KENJON (PREVOD: DANIJELA JOVANOVIĆ)

Iz zbirke: Džejn Kenjon, Nek dođe veče, Kulturni centar Novog Sada, Novi Sad, 2025.
(https://polja.rs/proizvod/nek-dodje-vece/)
Izabrala i prevela: Danijela Jovanović

U prolazu

Napuštamo Maui – orhideje na našim tanjirima,
kitove koje smo gledali s balkona,
mai tai koktele ukrašene voćem –
penjemo se na deset hiljada metara
sa penzionisanim učiteljicama, udovcima
i mladencima. Muškarac i žena pored mene,
mladi, krupni, bronzani i uspešni,
dugo gledaju u lice jedno drugom
bez straha ili stida.
Nervozna, zahvalna zbog ruma, svog
poslednjeg ostrvskog gutljaja, i cirkulacije
krvi, počinjem da čitam Gogoljevu priču
o slikaru čija ljubav prema luksuzu
uništava njegovu umetnost. Ljudi spuštaju
zavesice na prozorima, ostavljaju sunce napolju,
i film Trag počinje.
Nastavljam da čitam u svom bleštavom stubu svetlosti
poput seoske učiteljice, dok iz mraka s moje desne strane
dopire zvuk poljubaca. Slagala bih ako bih
rekla da nisam krišom bacila koji pogled ka njima.
Tokom sporog spuštanja u San Francisku
shvatam da sam sve pogrešno razumela:
„Ne brini, u redu? Nije se još uvek vratio.“
Prestala sam da pravim pretpostavke o njihovim zanimanjima
i o tome koliko zarađuju zajedno. Ponovo su zaćutali.
Dotakli smo pistu i poskočili tri puta.
Kljun aviona se najzad spustio;
Osetila sam kočnice. Žalost mojih
suseda je bila stvarna dok su se rastajali kod kapije. On je imao
vezani let za Tuson
i otrčao je.


Septembarska baštenska zabava

Sedimo s prijateljima za okruglim
staklenim stolom. Razgovor je uman;

svi su mu dorasli. Pčele
dolaze na spiralno uvijenu koru kruške
na tvom tanjiru.
Iz mog krila ili s tvoje ruke dopire
miris naše jutarnje intimnosti. Kroz vino
prolazi zrak jesenjeg sunca.


Komadić istorije

Slatki dah nečijeg veša
kulja kroz ventilacioni otvor. Tresak
komarnika na vratima. „Nosiš li?“ – ženski glas –
„Hoćeš, nosićeš!“ Čujem
točkiće kolica za nošenje kako se kreću po trotoaru.
Automobilska vrata se meko zavaraju, radilica
počinje da se okreće i motor hvata zamah. Dečak na biciklu
raznosi novine. Čujem
Njujork Tajms kako u svojim plavim
plastičnim koricama udara o pod drvenih verandi.
U sledećoj ulici đubretarski kamion riče.
Žena džogira, gura dečja
kolica ispred sebe, ruke su joj ispravljene
kao osovine, dečja svetla
glavica divlje poskakuje na svojoj tanušnoj peteljci.


Putovanje: posle smrti

Vozili smo se pored farmi, brda terasastih zbog ovaca.
Gačak je izleteo iz strništa:
njegova senka mi je u jednom trenutku bila na krilu
a zatim nestala. Auto je bio topao. Pospani,
prošli smo krzo Devonšir: sunce i pljuskovi...
Polja, smaragdna u januaru, sijala su se
kroz bezlisne ograde, i videla sam čoveka
kako čvrsto drži svoju platenu kapu i štap
u jednoj ruci, dok savršeno učtivo
šalje svog psa ispred sebe da pređe preko stepenika,
naklonivši se kao glavni konobar.
Našli smo sobu u hladnom hotelu pored mora.

Upravnik je ostavio mrzovoljnu devojku
- nije imala više od osamnaest – i papigu
da vode posao dok se on sunča
u Portugaliji. Gledali smo je kako skida ključ
sa zida i baca ga prema nama. Zašto su,
pitala sam se, ulazna vrata širom otvorena
u januaru, s oštrim morskim vetrom
koji podiže vunene suknje lokalnih žena
koje su prolazile sa korpama za pijacu prebačenim preko ruku,
tela nagnutih napred zbog hladnoće
i strmine kaldrmisanog brda?
Dve vaze od oslikanog porcelana
stajale su s obe strane vrata. Čovek bi mogao da stane u jednu
i da još ostane mesta za pepeo... mada bi to morao biti
čudan čovek, poput pesnika Dona,
koji je navukao na sebe pokrov i pozvao
nekog da nacrta prizor njegove samrtničke postelje;
ili kao Turgenjev, koji je video kosti i lobanje
umesto stanovnika Londona kako hodaju ulicama...
O, kada ću ponovo biti gospodar sopstvenih misli?

O NEKIM PRAVIMA (DANIJELA JOVANOVIĆ)

O NEKIM PRAVIMA

                                                „Svako ima pravo na zaštitu moralnih i materijalnih interesa                                                            koji proističu iz svake naučne, književne ili umetničke                                                                    proizvodnje čiji je on autor.

                                                Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, 1948. (član 27.2)

               Negde potkraj I veka nove ere Marko Valerije Marcijal, rimski pesnik, žali se u svojim „Epigramima“ da se drugi koriste njegovim delom. Oseća se pokradenim, u moralnom i materijalnom smislu. Verovatno je bilo i drugih koji su osećali isto. Ipak, sve do širenja upotrebe štamparske prese od 15. veka ne može se govoriti o masovnom narušavanju autorskih prava naročito ako imamo u vidu da ona nisu bila zakonski priznata. Ali svest o pravima autora – o intimnoj i neraskidivoj vezi ličnosti autora i njegovog dela – i te kako je bila razvijena još u periodu antike.

            Sa razvojem štamparstva počinje da se razvija i zakonodavstvo u vezi sa autorskim pravima. Tako se u 18. veku uvodi pojam intelektualne svojine u mnoge evropske zakone čime autori postaju donekle formalno zaštićeni. Engleski Statut kraljice Ane iz 1710. godine se uzima kao prvi zakon o autorskim pravima, zapravo o kopirajtu budući da anglosaksonsko zakonodavstvo nije poznavalo autorsko pravo već samo vlasničko pravo nad delom kojim se može trgovati. Ovaj Statut jeste garantovao prava autora na njihovo delo na 14 godina s mogućnošću produženja na 28, što je bila velika promena budući da su ranije vlasnici autorskih prava bili isključivo izdavači, međutim, on nije bio poštovan. Autori londonskog književnog časopisa Montli Revju, u tekstovima objavljivanim sredinom 18. veka pišu o „grabežljivosti izdavača“ i „podlosti tih književnih pirata“[1] Romani i drame Henrija Fildinga, recimo, i pored izuzetne čitanosti, nisu mu obezbeđivali gotovo nikakav prihod, dok su se izdavači doslovno bogatili.[2] Ipak, sa širenjem pismenosti i obrazovanja, tržišni zakoni počinju da regulišu i ovu oblast tako da se krajem 18. veka javlja veći broj izdavača i Statut kraljice Ane počinje da se primenjuje. Naravno, stvarnost osamnaestovekovne Britanije je bila mnogo kompleksija – mnogi sudski sporovi su i nakon toga bili pokretani što autora protiv izdavača što izdavača Engleza protiv izdavača Škota, i vigovci i torijevci su iskoristili priliku i stali da lome koplja i preko ovog pitanja – ali, mi ćemo ovde stati jer nam tema i prostor ne dozvoljavaju da zalazimo u dubine britanske istorije.

            Ponekad se desi da zakonska neregulisanost izrodi i nešto dobro. Autor drugog dela „Don Kihota“ koji se pojavio 1614. nije bio Servantes već neko ko se zvao Aveljaneda. Novi autor nije preuzeo Servantesov tekst već samo ličnost glavnog junaka kako bi prodao što više primeraka svoje knjige na osnovu ugleda koji je Servantesova knjiga u to vreme uživala. Iz tog razloga je Servantes bio prinuđen da napiše drugi deo „Don Kihota“ kako bi potisnuo delo svog suparnika.[3] Dakle, zahvaljujući (delimičnom) plagijatu danas imamo i drugi deo „Don Kihota“ koji Servantes možda nikada ne bi ni napisao. Ipak, ovde se radi samo o izuzetku od pravila.

            Isto tako, ponekad se dešavalo da se udruže autor, štampar i izdavač i tada su nastajala prava čuda. Takav je slučaj bio sa Didroovom Enciklopedijom (1751-1772). Naime, francuska vlada je zabranila da se prvo izdanje Enciklopedije otvoreno prodaje te je tako veći deo knjiga bio prodat van Francuske, dok je njeno štampanje bilo preneto u Švajcarsku odmah pored francuske granice pa su se primerci knjige u velikom broju krijumčarili u Francusku.[4]  Potražnja za knjigom je bila tako velika da je francuska vlada morala na kraju da popusti i da dozvoli slobodno štampanje u Francuskoj. Pošto se ubrzo javilo interesovanje za jefitinijim izdanjem jer su prva izdanja bila folio (na svakom listu papira su štampane četiri stranice teksta, po dva na svakoj strani, zatim se list savijao jednom da bi se dobila dva lista) te stoga i skupa za običan narod, izdavač iz Liona je dobio dozvolu od Didroa, ali i francuskih vlasti da štampa kvatro izdanja (na svakom listu papira je štampano osam stranica teksta, četiri sa svake strane, a potom se list savijao dva puta kako bi se dobilo četiri lista; listovi su se potom rezali kako bi se dobile četiri stranice knjige). Kvatro izdanja su se prodavala u tako velikom broju da štampari u decembru 1777. godine nisu mogli da nađu papir nigde u Lionu niti u njegovoj okolini. Čak je nedostajalo i dobrog mastila što je nateralo prodavce mastila da podignu cene, ali i prodavce maslinovog ulja od kojeg se dobijalo mastilo. Slično je bio i sa štamparskim radnicima – pošto ih nije bilo dovoljno, štampari Enciklopedije su upadali u druge štamparije i otimali radnike, što je, isto tako, dovelo do porasta nadnica. S obzirom na toliku potražnju i zaradu izdavača, izdavači iz susedne Švajcarske, iz Berna i Lozane, izjavili su da će početi sa objavljivanjem još jeftinijih (i manjih) oktavo izdanja što je dovelo do gotovo pravog rata između zvaničnog izdavača iz Francuske i švajcarskih izdavača. Rat se svodio na to da su švajcarski izdavači krijumčarili svoje knjige u Francusku, a francuski izdavači su, uz pomoć francuskih vlasti, suzbijali krijumčarenje. Rat je okončan 1780. godine tako što je izdavač iz Francuske dozvolio uvoz knjiga iz Švajcarske uz materijalnu nadoknadu.

            Od početka svog izlaženja Enciklopedija je bila zabranjivana jer je, po rečima svog uređivača D. Didroa, njen cilj bio da promeni način razmišljanja ljudi i da im omogući dobijanje informacija kako bi stekli znanja, što nijednoj vlasti ne odgovora, da bi nekoliko godina kasnije sva režimska ograničenja nestala a njeno štampanje postalo pitanje skoro isključivo komercijalne prirode. Slučaj Enciklopedije kao da je iscrtao budući put izdavaštva i štamparstva gde će život dela zavisiti maltene samo od njegove komercijalne vrednosti, odnosno od procene izdavača da li neko delo ima tu vrednost.

            Francuska i Američka Revolucija su unele velike promene i u ovu sferu. U Americi je Ustavom 1787. garantovano pravo kopirajta, dakle ekonomsko pravo koje podrazumeva da autor bude materijalno nagrađen za svoje delo i garantovano mu je pravo trgovine svojim delom, odnosno autorskim pravima. U Francuskoj je, pak, 1791. kroz Narodnu skupštinu prošao prvi zakon o autorskim pravima koji je pored ekonomskih podrazumevao i moralna prava koja su, za razliku od ekonomskih, neotuđiva i večna. Bernska konvencija o zaštiti književnih i umetničkih dela iz 1886. autorima je garantovala međunarodnu zaštitu njihovog dela i autorskih prava, što je zapravo podrazumevalo da u svakoj zemlji strani autori uživaju ista prava kao i autori te zemlje. A opet, Džojs i njegov „Uliks“ u Americi nisu uživali nikakvu zaštitu. Sačuvano je Džojsovo pismo izdavaču u Americi – gospodinu Serfu iz Rendom Hausa, iz 1932. godine, iz kojeg saznajemo ponešto i o (ne)zgodama njegovog „Uliksa“. Ovde ćemo navesti delove tog pisma budući da bacaju jako svetlo na probleme s kojima su se autori Džojsovog kova susretali, istovremeno nam otkrivajući zanimljivu i neočekivanu ulogu žena u književnosti i izdavaštvu tog doba:

            „Tačno dvadeset i dva izdavača i štampara su pročitala rukopis Dablinaca i kada je knjiga          najzad štampana jedna dobrodušna osoba je otkupila celo izdanje i dala da se spali u         Dablinu – sasvim novi i lični autodafe. Bez saradnje sa izdavačem Egoist Press Ltd.        London, koju je predvodila gospođica Harijeta Viver, Portret umetnika u mladosti bi      najverovatnije još uvek bio u rukopisu.

            Jasno Vam je da kada sam stigao u Pariz u leto 1920. sa obimnim rukopisom Uliksa u           rukama, da sam imao još manje šanse da nađem izdavača zbog zaustavljanja izlaženja            jedanaest nastavaka u časopisu Little Review koji su uređivale gospođice Margaret            Anderson i Džejn Hip. Ove dve urednice su, kao što se verovatno sećate, bile zakonski      gonjenje od strane nekog uduženja i, kao rezultat toga, dalje izlaženje Uliksa u nastavcima       je bilo zabranjeno, postojeće kopije su bile konfiksovane i mislim da su uzeti otisci prstiju         od obe gospođice.

            Moj prijatelj, gospodin Ezra Paund, i sreća doveli su me u vezu sa veoma pametnom i     energičnom osobom, gospođicom Silvijom Bič koja je već nekoliko godina vodila malu     englesku knjižaru, kao i biblioteku za pozajmljivanje knjiga u Parizu pod imenom Šekspir    & Ko. Ova hrabra žena je rizikovala i uradila ono što profesionalni izdvači nisu želeli, uzela          je rukopis i odnela ga štamparima. U pitanju su bili veoma savesni i puni razumevanja      francuski štampari u Dižonu, prestonici francuskog štamparstva. […]Uliks je izašao iz           štampe veoma brzo nakon što je rukopis bio predat i prva štampana kopija mi je bila poslata             na moj četrdeseti rođendan, 2. februara 1922.

            […]

            Sve pošiljke kopija Uliksa koje su stigle u Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD su bile             konfiskovane i spaljene od strane carinske službe u Njujorku i Foklstonu. To je             stvorilo veoma čudnovatu situaciju. S jedne strane, nisam mogao da ostvarim prava   autorstva u SAD s obzirom da nisam mogao ispuniti zahteve koji su se ticali njihovog prava            o autorstvu koje traži da svaka knjiga na engleskom jeziku koja je štampana negde drugde          bude ponovo štampana u SAD u roku od šest meseci od datuma prvog izlaska iz štampe; s      druge strane, potražnja za Uliksom koja je svake godine bivala sve veća proporcionalno          tome kako je knjiga prodirala u šire krugove, pružila je mogućnost svakoj nemoralnoj osobi       da je štampa i krišom prodaje. Ovaj postupak je izazvao protest koji je potpisalo šezdeset             sedam pisaca svih nacionalnosti i čak sam izdejstovao zabranu takvog delovanja jedne    nemoralne osobe pred sudom u Njujorku. […] Ova zabrana se, međutim, pokazala       beskorisnom jer je optuženi kojem je izrečena zabrana vrlo brzo nastavio da radi isto samo        pod drugim imenom i na drugačiji način, naime, na osnovu fotografskog falsifikata             pariskog izdanja koje sadrži falsifikat otiska dižonskog štampara.“[5]

Iz ovog pisma vidimo da dela stranih autora u SAD nisu uživala pravo zaštite, ne samo zato što je Džojsov roman tamo bio zabranjen, već i zato što su SAD tek 1989. godine pristupile Bernskoj konvenciji koja je od 1886. doživela nekoliko izmena (dopunjena u Parizu 4. maja 1896, izmenjena u Berlinu 13. novembra 1908, dopunjena u Bernu 20. marta 1914, izmenjena u Rimu 2. juna 1928, u Brislu 26. juna 1948, u Stokholmu 14. jula 1967, i u Parizu 24. jula 1971. godine).[6] Zanimljivo je da moralna prava autora u Americi čak i danas uživaju samo delimičnu zaštitu zakona, zapravo samo su autorima radova vizuelne umetnosti zagarantovana ova prava. Kao što smo već pomenuli, u evropskom i međunarodnom zakonodavstvu ona su večna i neotuđiva i podrazumevaju da autor čak i kada ustupi/prenese autorska prava, ima isključivo pravo da štiti integritet svog dela u smislu da se suprotstavlja izmenama svog dela od strane neovlašćenih lica, da se suprotstavlja javnom saopštavanju svog dela u izmenjenoj ili nepotpunoj formi, da daje dozvolu za preradu svog dela i pravo na suprotstavljanje nedostojnom iskorišćavanju dela, tačnije, isključivo pravo da se suprotstavlja iskorišćavanju svog dela na način koji ugrožava ili može ugroziti njegovu čast ili ugled.

            Tokom 20. veka u Evropi je donet niz zakonskih propisa kojima se dalje štite moralna i ekonomska prava autora – Univerzalna kopirajt konvencija iz 1952. godine kada je ustanovljen danas opštepoznati simbol ©; Rimska konvencija iz 1962. itd. Od devedestih godina, sa širenjem interneta, situacija sa autorskim pravima se dodatno zakomplikovala i javila se potreba za novim propisima te tako 2001. godine Veće Evrope donosi Konvenciju o visokotehnološkom kriminalu čije se odredbe, između ostalog, odnose i na kršenje autorskih prava. Nove tehnologije su izrodile nove potrebe i potrebe za novom zakonskom regulacijom, ali mi nećemo dalje ulaziti u složenost ovih pitanja već ćemo se osvrnuti na Srbiju.

            Srbija je potpisnik gotovo svih međunarodnih ugovora i konvencija o autorskim pravima i kopirajtu. Takođe, u Srbiji je na snazi dobar Zakon o autorskim i srodnim pravima  („Sl. glasnik RS“, br. 104/2009, 99/2011, 119/2012, 29/2016 – odluka US i 66/2019).[7] Na osnovu toga, moglo bi se reći da su prava autora književnih i umetničkih dela formalno zaštićena. U realnosti to je daleko od istine. Autori književnih i umetničkih dela u Srbiji uglavnom nisu plaćeni za svoj rad. Ovde ću se konkretno baviti književnošću. U Srbiji ne postoji praksa davanja avansa autorima niti obaveza izdavača da objavi delo nakon što je rukopis završen. Neretko se dešava da rukopisi „leže“ kod izdavača i po više godina i čekaju da budu objavljeni. Može se desiti da autor čeka na odgovor od izdavača da li će rukopis objaviti ili ne i do godinu dana nakon što mu je predao rukopis. U odnosu između autora i izdavača autor je mahom u poziciji molioca i između njih uglavnom vlada nepoverenje što je nedopustivo jer se radi o vrlo osetljivom odnosu budući da se, kao što smo videli, veza između ličnosti autora i njegovog dela smatra intimnom i neraskidivom. Ugovori se vrlo često ne potpisuju, a kada se potpišu mahom su na štetu autora budući da je uobičajeno da autor dobije 10-12% od zarade od svakog prodatog primerka, a tiraži su uglavnom od 300 do 500 primeraka. Neretko se desi da autor dobije honorar u primercima svoje knjige iako mu zakonom nije dozvoljeno da prodaje knjige osim preko strukovnog udruženja što je, opet, opterećenje za udruženje, osim toga, učlanjenje u strukovna udruženja nije obaveza te se tako može desiti da autor i nije član udruženja. Umesto procenta od prodatih primeraka, isto tako se može desiti da autor dobije 300 evra u dinarskoj protivrednosti kao honorar i pet primeraka knjige, kao i popust na kupovinu sopstvenih knjiga. Mnogi izdavači, takođe, za sebe zadržavaju pravo da ne obaveštavaju autora o prodaji knjiga, kao i o tome koliko je zapravo primeraka knjige bilo štampano. Autor tako ne može znati da li je izdavač prekoračio dogovoreni tiraž u slučaju dobre prodaje knjige što se dešava naročito kada su u pitanju knjige koje su dobile neku od uglednih nagrada poput NIN-ove.

            Izdavači vrlo često ne organizuju promocije knjiga niti ih reklamiraju niti obaveštvaju medije da je knjiga izašla iz štampe, to uglavnom rade autori. Neretko, Ministarstvo kulture Republike Srbije finansira izlaženje knjige kao kapitalno delo koje se objavljuje na srpskom jeziku iz oblasti kulture, čak i u tom slučaju izdavač propušta priliku da na prvoj stranici knjige pruži tu informaciju i na taj način obezbedi bolju prodaju knjige. Lekturu i korekturu često obavlja sam autor, neretko osmišljava i izgled korica. Mnogi izdavači ne traže načine da knjigu prevedu na druge jezike iako za to postoje različiti konkursi što u Republici Srbiji što unutar EU. Ne postoji ni organizovani rad izdavača da se uobliči državna kulturna politika u cilju povećanja čitalačke kulture što podrazumeva i uobličavanje propisa o obaveznom otkupu knjiga za biblioteke. Autor skoro po pravilu sam šalje primerke knjige, koji mu se ne vraćaju, na nagradne konkurse.

            Kada autor pokuša da ostvari svoja ekonomska i moralna prava nailazi uglavnom na nerazumevanje, ili ćutanje, od strane izdavača. Postoje i drugačiji izdavači koji poštuju delo i rad autora u Republici Srbiji, ali  su oni u manjini. Verujem da se nijedan umetnik ne upušta u avanturu stvaranja s namerom da se materijalno obogati ali to nikako ne sme da bude razlog da on bude iskorišćavan i da mu bude oduzeto pravo na dostojanstven život i rad što se danas u Republici Srbiji dešava.

            Ovde ću se nakratko osvrnuti na reprografska prava budući da ona pripadaju ovom korpusu prava, a i zato što u Srbiji ona predstavljaju novinu i predmet su osporavanja. Kao stvaraoci originalnih umetničkih dela, umetnici imaju pravo da odluče kada i gde će se njihova dela reprodukovati ili kopirati. Reprografska prava su vrsta prava na reprodukciju. Najčešći primer je fotokopiranje. Kad god korisnik biblioteke koristi fotokopir aparat za kopiranje zaštićenih dela (bilo da je u pitanju tekst ili vizuelna umetnost), iskorišćava se autorovo reprografsko pravo. Reprografska prava danas, sa razvojem digitalnih tehnologija, obuhvataju mnogo više od samog fotokopiranja (kopiranja i čuvanje putem mikrofilma, računara, digitalnih tehnologija…). Ova prava spadaju u kolektivna prava i ostvaruju se preko udruženja koja su osnivana isključivo radi toga. Osim autora, pravo na naknadu iz fonda organizacija za reprografska prava imaju i izdavači. U većini evropskih zemlja reprografska prava autora i izdavača su počela da bivaju zaštićena zakonom još od sredine osamdesetih godina prošlog veka.[8] U Holandiji je, recimo, ovo pravo uvedeno 1985. a naknadu autorima za kopiranje/reprodukovanje njhovih radova su plaćale državne ustanove, biblioteke i školske ustanove. Od 2003. godine obaveza plaćanja naknade je proširena i na sva preduzeća koja imaju više od tri stalno zaposlena. Visina naknade zavisi od toga kojim poslom se preduzeće bavi i od broja zaposlenih. Recimo, ukoliko preduzeće radi u sektoru gde se koriste informacije što podrazumeva korišćenje različite literature i ima 20-49 zaposlenih, onda je dužno da u fond Organizacije za reprografska prava uplaćuje 220,48 evra, a ukoliko ima isti broj zaposlenih ali se ne bavi poslovima gde se koristi literatura, u tom slučaju dužno je da uplati 150, 85 evra. Ako je pak u pitanju veliko preduzeće koje ima preko 500 zaposlenih, onda u prvom slučaju ima obavezu da uplaćuje minimum od 6,382 evra, a u drugom, minimum od 4,119 evra.[9]

            U Srbiji su reprografska prava relativno skoro ušla u zakonodavstvo. O njihovom ostvarivanju se brine Organizacija za ostvarivanje reprografskih prava (OORP) koja je dozvolu za obavljanje te delatnosti dobila od Zavoda za intelektualnu svojinu (Zakon o autorskom i srodnim pravima „Službeni glasnik RS“, br. 104 od 16. decembra 2009, 99 od 27. decembra 2011, 119 od 17. decembra 2012, 29 od 18. marta 2016 – US, 66 od 18. septembra 2019). Obavezu uplaćivanja u fond OORP-a imaju uvoznici tehničkih uređaja kojima se mogu umnožavati autorska dela i oni koji vrše usluge fotokopiranja, a od 1. januara 2025. i biblioteke, odnosno lokalne samuprave koje su dužne da obezbede budžet za ovu namenu.[10] Autori moraju da ispune određene uslove kako bi stekli pravo na učešće u raspodeli naknade iz fonda OORP-a. Tako autor književnik stiče to pravo ukoliko je na dan obračuna naknade izdao najmanje dve knjige u poslednjih pet kalendarskih godina u koju je uključena i tekuća godina, a autor prevodilac ukoliko je na dan obračuna naknade, u poslednjih pet kalendarskih godina, imao najmanje 10 tabaka objavljenog autorskog prevodilačkog teksta. Odluka da i biblioteke uplaćuju u ovaj fond je izazvala veliki otpor bibliotekara iako izdvajanje za reprogrografska prava ide iz budžeta lokalnih samouprava.[11] I tako, umesto bliske saradnje koja je nužna u odnosu bibliotekara i autora budući da se nalaze u odnosu mutualizma (u prudonovskom i biološkog smislu), primena zakona koji je sastavni deo evropskog zakonodavastva još od osamdesetih godina, na prostoru Srbije izaziva sukobe. U medijima su se čak mogle pročitati najave nestanka biblioteka  usled primene ovog zakona iz čega se mogao steći utisak da su autori knjiga zapravo neprijatelji knjige.

            Za kraj, vratićemo se u 1975. koja je ujedno i godina mog rođenja, i u Socijalističku Republiku Srbiju čija je današnja Republika Srbija naslednica. Sredinom te godine skupština SR Srbije je donela zaključke o unapređivanju izdavačke delatnosti kojim se predviđalo menjanje društvenoekonomskog položaja knjige. Cilj je bio da se poboljša položaj stvaralaca, izdavača i korisnika knjige, i da se povežu njihovi programski i materijalni interesi. Tada se potpisuju samoupravni sporazumi između devet izdavača umetničke literature i Udruženja književnika Srbije.Tim sporazumima je bilo predviđeno i da se autorski honorar povišava na nivo prosečnog ličnog dohotka radnika u izdavačkoj organizaciji koja izdaje delo, takođe, autor dobija i druga prava radnika u udruženom radu.[12] Od tada je prošlo prilično godina, puno se toga promenilo, počev od državnog i društvenog uređenja, u mnogim oblastima je došlo do evolucije što je (uglavnom) prirodan tok stvari, nažalost, kada je u pitanju položaj umetnika u Srbiji, to se ne može reći, pre se može govoriti o kretanju unazad, o svojevrsnoj degradaciji.

            „S obzirom na društveni, kulturni i umetnički značaj književnog stvaralaštva, ovakvo stanje dovodi pisca u neravnopravni društveni položaj i degradira njegovo stvaralaštvo,“[13] upozorava Dragoljub Gavarić, autor teksta „Koja je cena književnog rada“ objavljenog 1975. godine u „Kulturi,“ ukazujući da to vodi ka urušavanju sveukupne kulture jedne zemlje. Ovo davnašnje upozorenje ću, zbog njegove aktuelnosti, ponuditi i kao zaključak svog teksta.


[1] Draper, John W. “Queen Anne’s Act: A Note on English Copyright.” Modern Language Notes, vol. 36, no. 3, 1921, pp. 146–54. (JSTOR, https://doi.org/10.2307/2915167. Poslednji pristup: april, 2024)

[2] Isto.

[3] Videti: A continuation of the history and adventures of the renowned Don Quixote de la Mancha by Alonzo Fernandez de Avellaneda, London, 1874.

[4] R. Darnton, „The Encyclopédie wars of prerevolutionary France.“ American Historical Review 78.5 (1973)

[5] D. Jovanović, „Uliksove (ne)zgode“, Stella Polare – internet magazin za istoriju, književnost i film, februar 2022.

(https://stellapolarebooks.com/2022/02/01/uliksove-nezgode-danijela-jovanovic/)

[6] https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_ratifikaciji_bernske_konvencije_za_zastitu_knjizevnih.html

[7] https://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_autorskom_i_srodnim_pravima.html

[8] https://www.legislation.gov.uk/ukpga/1988/48/section/36/2003-10-31?view=plain; https://www.kvk.nl/en/rules-and-laws/reprographic-reproduction-rights-reprorecht-how-it-works/

[9] https://www.reprorecht.nl/ondernemers/vergoedingenoverzicht

[10] https://oorp.rs/

[11] https://www.boom93.rs/article/38972/direktorka-biblioteke-o-tarifi-na-pozajmljivanje-knjiga-naplata-bi-trebalo-da-bude-stvar-resornog-ministarstva; https://bds.rs/

[12] D. Gavarić, “Koja je cena književnog rada,” Kultura, broj 30-31, Beograd, 1975, 119-126.

[13] Isto.

Danijela Jovanović

TRANSMUTACIJA (PESME DANIJELE JOVANOVIĆ)



TRANSMUTACIJA

jurimo
usput jedemo
jurimo
hranu brzo varimo

anadolijom jezdimo

brežuljici se svuda uzdižu
crni oblaci na njih naležu

jurimo
kiši i mraku
da umaknemo

sunce
ipak

brežuljici se u hrpe
suvog zlata pretvaraju

mi u drevne putnike
- lapis philosophorum
verujemo
na dohvat nam je ruke


Cvijićev univerzum

Naseljen je ljudima razvrstanim u grupe:
dinarsko-patrijarhalnu
- po Cvijiću genijalnu,
centralno-balkansku, panonsku;

grupe se dalje dele u podgrupe:
dinarska na šumadijsku, ersku,
bosansku, islamsku, jadransku.
Svaka grupa/podgrupa tačno
određene osobine ima
i misije – istorijske
koje treba da preduzme.

Žena u njemu nema.


PROPAST KLASICIZMA

Zamišljam
jarko crvene usne Nike
- pobedonosno se razvlače -
tunika što joj
ispršene grudi steže
žuta je kao maslačak
noge joj
karmin crveno platno
obavija

Miloskoj Veneri
braon uokvirene bradavice strše visoko
niz bokove joj se i noge
narandžasta tkanina
u naborima spušta
šaka slomljene joj ruke
crvenu jabuku steže
usne joj se rumene

Atena u zlato odevena
sunčevom svetlošću sija
oči joj se plave
usne crvene
a zbog Meduzinih zlatnih uvojaka
što krase joj štit
još više sija

Demetrin plavi pogled
kroz zidove Britanskog muzeja prodire
do rodne Grčke stiže
čežnutljivo je miluje
crvene su joj usne stisnute

svet je nekada bio
živahno obojen
UV lampe nam danas kažu
kako vulgarno!
zgroženi su mnogi


MORE SVE TRPI

Vladanu Jovanoviću

Posle Bostonske čajanke
bila je kineska:

komesar Lin Ceksu je
20.000 sanduka indijskog opijuma
u Južno kinesko more bacio

Englezima je posle morao da se izvini
a Kina još više opijuma da primi

i tako dalje
i tako redom

Danijela Jovanović

MIHOLJSKO LETO (PESME DANIJELE JOVANOVIĆ)



Miholjsko leto

Dira me
o bože
kako me dira
manifestacija mladosti
na svetlucavim / cvetnim
bluzama starica
njihove svele usne
loše uokvirene
ružičastim karminom
iskrivljeni čukljevi stopala
artritične šake
dok opipavaju
oble i jedre plodove jeseni
na pijaci
koja se premetnula
u korzo iz njihove mladosti.


DUNAVSKI TRIPTIH

srebrna topola

šušti
vetru u lice
ranjivu stranu
kao riba stomak
pogledima otkriva
i ja tako ponekad

populus alba

na obali reke stiks
kao heraklo
od grančica topole
krunu sebi pletem

ovenčana hodam
junačka dela
ne zbiram
kerbera za guše ne hvatam
ne
samo gledam

bela topola

persefona
tanana
na silu ugrabljena
od majke otrgnuta
zrnom nara začarana
za mrak podzemlja vezana
prevarena
varana
– had je večno mlade
nimfe mnogo voleo –
kažu
besna je persefona
iz osvete
lepu nimfu leuku
u belu topolu je pretvorila
milost je to
ipak
ne bes
ne


prisnost iz limba

u čekaonici
pored vrata vecea
stojimo
nas dve
zdrave
jedna drugoj nepoznate
smejemo se
sprdamo
sa sobom uglavnom
povremeno pogled
na naše bacimo
– sede na drvenoj klupi
stisnuti istim omršavelim telima
klonemo
pa se opet smejemo
pitam se šta li je s njom


odlazak

glođemo se pored groba
zagrcnuti pa
besni
krivca bi da nađemo
što ona ode
ode da je više nema



***

U ogledalu
okrznu me
majčin pogled
u mom oku.

Pomilovah se po kosi.
Ostadoh neutešena.

Danijela Jovanović

AMERIČKE CRTICE (DANIJELA JOVANOVIĆ)

AMERIČKE CRTICE

            Danas sam, po zadatku, bila poslata u šetnju „ulicom uspomena“. Šetam se šetam ali povremeno naletim na dubok jarak. Ne jedan, mnogo ih je za moje godine, čini mi se. Da ih premostim, posežem za memorijom računara gde je pohranjen i veći deo mog pamćenja. „Racionalna pisma iz Amerike i neracionalni zapisi iz korasona“, zabeleške su koje sam unosila dok sam živela u SAD od 2005. do 2007. godine. Napisane pomoću YU Times fonta, danas su skoro nečitljive. Da bih im pristupila, moram da ih prebacim u unicode. Dok na internetu pokušavam da nađem odgovarajući konverter za to, plavi me sećanje – prvi sudar s novinom u Americi je bio susret sa širokpojasnim internetom. Iz dajlap Srbije, stigli smo u visoko tehnološki Boston, naše prvo odredište. Život je lak ovde, mislimo, dok se stranice za iznajmljivanje stanova otvaraju neverovatnom brzinom – tražimo stan u San Antoniju, u Teksasu, gde treba da živimo naredne dve godine.

            Lepo nam je u Bostonu, kod dragih prijatelja smo. Avgust je, Boston nas davi svojom vlagom. Temperatura je 78 stepeni Farenhajta, odnosno jedva 26 Celzijusa, a vrućina je nepodnošljiva. Blizina Atlantskog okeana pritiska. Vazduh je drugačiji, mirisi isto. Treba se navići na sve, i na Farenhajte. U početku, u glavi stalno računam/konvertujem °F u °C – od iznosa F oduzimam 32 pa dobijeni broj delim sa 9 i, na kraju, taj broj množim sa 5. Dug je put do Celzijusa. Kasnije, posle mesec ili dva, uspevam da na osnovu Farenhajta procenim kolika je temperatura. Prestajem da računam, da mislim u Celzijusima. Toplo jeste ali Boston je leden grad, ne voli goste, imam utisak, čak mi se čini da ne voli ni svoje stanovnike. Šetamo se po Bruklajnu i njegovoj okolini, lepo je naselje sa niskim stambenim zgradama, ali nigde cveća na balkonima, šarenog veša koji se suši. Malene okućnice su samo travom prekrivene. Nema ni maslačaka ni bele rade. Uniformnost vlada. Dominiraju ljudi bele puti, vitki su, puno vežbaju, voze bicikl. Budu besni ako se u parku, zaneti pričom, zaustavimo na stazi, ometamo ih u trčanju. Svi deluju veoma zauzeti. Kada zapalimo cigaretu negde napolju, okrznuti smo neprijateljskim pogledima.

            Zaljubljujem se u nebo – dramatično je, prostrano, pruža osećaj slobode. Kakva je to sloboda ne uspevam da dokučim, ali zbog neba lakše dišem, imam utisak da su svakakva čuda moguća.

           

Nije lak život ovde, mislimo dok pokušavamo da iznajmimo stan. Svi traže da im pošaljemo kreditnu istoriju koju nemamo niti možemo da je imamo budući da smo tek stigli u Ameriku. Besomučno se objašnjavamo sa zaposlenima u firmama koje iznajmljuju stanove, ali ne vredi. Ipak, nekako dolazimo do stambenog kompleksa „El Marko“ čiji vlasnik nije firma već bračni par koji odlučuje da nam iznajmi stan nakon što smo im poslali potvrdu o dobijenoj novčanoj stipendiji sa Univerziteta San Antonio.

            Letom iz Bostona, sa presedanjima u Baltimoru i Atlanti, najzad stižemo u San Antonio. Vrelo je, imam utisak da mi se đon na cipelama topi. S četiri kofera – jedan nosimo u naručju kao novorođenče – ručke su mu pokidali aerodromski radnici negde, osim toga, sadržina mu je vredna, u njemu su knjige – ulazimo u taksi. Taksista sporo i skoro nežno razvlači reči engleskog dok nam se obraća, ovaj engleski je lepši – razmenjujemo poglede razumevanja muž i ja. Norman Bejts motel, kaže moj muž dok prilazimo „El Marku“. Zaista jeste. Zapravo, mogao bi biti i bilo koji drugi motel na američkom Jugu ili Srednjem zapadu. Dugačka zgrada sa jednim spratom, u stanove se ulazi preko spoljašnjih stepenica i zajedničke terase koja se pruža duž cele zgrade. Oko zgrade se širi asfaltirani parking popunjen automobilima; drveća i trave nema. Naš stan je na spratu, ne suzdržavam suze očajanja kada uđemo u njega. U spavaćoj sobi nema prozora, jedino kroz tanku pukotinu duž celog zida ulazi svetlost. Kupujemo krevet na naduvavanje za spavaću sobu, sudove za kuhinju koja je za naše uslove izuzetno prostrana mada je stan jednosoban, raspoređujemo knjige po policama, od prijatelja nam stiže kompjuter iz Kalifornije a za njim i kablovski internet, i tako, malo po malo, stvaramo dom.

            Nebo u San Antoniju je još prostranije, imam utisak. U početku, samo mi ono deluje stvarno. Sve ostalo – kulise, makete. I ljudi kao da su od kartona, nema ih na ulici, svi su u automobilima, u tržnim centrima, uvek u zatvorenom, kontrolisanom prostoru, a nebo – prekrasno. Ipak, kada naletimo na retkog prolaznika, obavezno nam se javi ukoliko nam se pogledi susretnu. I ljubazni su, izuzetno. Sviđa mi se to.

            Kroz tanke zidove stana svakog jutra ulazi pesma ptice rugalice. Radujem joj se. Čitam da je mnogi u Americi ne vole, da im njihova pesma smeta zbog ponavljanja, i da je teraju dalje od svojih kuća. U velikom Brekenridž parku srećemo male crvene kardinale. Uvek mi zaustave dah. Često odlazimo u taj park, prostire se na preko 130 ha, uglavnom je pust, sem za praznike. Tokom jednog državnog praznika (kojeg – ne sećam se), i mi smo otišli u park; bio je pun ljudi, većina je organizovala prave gozbe budući da u parku postoje mesta predviđena da se na njima raspali roštilj i uz koje su smeštene drvene klupe i veliki stolovi. Muž i ja smo seli pokraj rečice i, skriveni šibljem od ostalih, otvorili našu skromu kesu s kiflicama. Jeli smo odsutno i u tišini, valjda smo se setili vlastitih porodičnih proslava, i odjednom nas je prenuo tanki glas – Having a little picnic, ain’t ya?  – dečačić od nekih dvanaestak godina nas je uz osmeh posmatrao kroz šiblje. Kao da je hteo da nas oraspoloži. Mislim da ga nikada neću zaboraviti.

           

Teško ću zaboraviti i studentsku savetnicu koja na pitanje mog muža da li je moguće da pre redovnog početka školske godine vežba u klavirskim sobama na fakultetu, odgovara da bi bilo najbolje da kupi klavir iako zna da je u pitanju strani student čija je stipendija mala, ali traženje dozvole (od nekog) joj je verovatno predstavljalo opterećenje. Često smo se susretali s tim – formalnim ukazivanjem pomoći i odgovorima koji prkose zdravom razumu. Podjednako često smo naletali i na zid ćutanja ukoliko bi pitanje koje postavimo bilo za tu osobu neprijatno. U početku smo misli da nas ne čuju, ne razumeju, da naš engleski nije dovoljno dobar. Posle smo shvatili da je takav društveni običaj.  Nas bi retko ko pitao bilo šta. Nedostatak interesovanja ili delikatnost? Suzdržavanje od zadiranja u tuđu intimu/poslove? Ipak su oni naslednici Monroove doktrine. Ali i tu je bilo iznenađenja. Dešavalo se da nam neko priđe i pita nas da li verujemo u Isusa Hrista, spasitelja, i da bez obzira na odgovor nastavi da priča o svojoj veri i crkvi. A crkava je tamo zaista puno. Za većinu nas koji dolazimo iz Evrope, pitanje vere je intimno, ne postavlja se tek tako, usput i bilo kome. Ili, pak, Ostinjani, koji sebe smatraju izuzetno otvorenim i liberalnim za razliku od većine ostalih Teksašana, i koji bez zazora prilaze i pitaju zašto pušim i da li znam da je to štetno. Istinska briga za dobrobit svog bližnjeg? Potreba da se „soli“ pamet? Ne znam. Možda i jedno i drugo.

            Prvo i jedino direktno pitanje koje mi je neko postavio bilo je pitanje savetnika za postdiplomske studije na Odeljenju za istoriju – otkud ja u Teksasu? Pitanje je bilo praćeno iskrenim čuđenjem. Posle razgovora sam shvatila odakle ta direktnost dolazi, savetnik je zapravo iz Njujorka i oženjen je Rumunkom. Drugačiji kulturni uticaji, drugačija komunikacija.

            Rumunski filmovi, tamo smo ih pogledali puno. Kao protivtežu veselosti, odnosno prividu opšte veselosti. Nije to bilo svesno, radilo se o unutrašnjoj potrebi. Veselost doseže kulminaciju za Božić. Tek tamo shvatamo svu težinu komercijalnog vremena, kod nas – u Srbiji, ono još uvek nije postojalo ni kao pojam. Već u novembru, rafovi se tamo pune svim onim što se smatra prigodim za Božić, dok iz zvučnika po prodavnicama dopiru samo božićne pesme. Ani Erno, francuska nobelovka, koja dolazi iz drugačije kulture mada suštinski iste – potrošačke, daje veran opis te kategorije vremena i onoga što ono podrazumeva: „Komercijalno vreme vršilo je još jače nasilje nad kalendarskim  nego ranije. Već je Božić, uzdisali su ljudi pred igračkama i čokoladama koje su se u hipermarketima rafalno pojavile sutradan po prazniku Svih Svetih,[1] smlavljeni time što nekoliko nedelja neće moći da pobegnu od opsadnog stanja pred veliki praznik koji ih primorava da misle na svoje biće, svoju samoću i svoju kupovnu moć spram društva – kao da se čitav život završava božićne večeri.“[2]

            Ipak, mesec dana nas je istinski uveseljavao džinovski natpis koji se pružao gotovo preko cele zajedničke terase jednog stambenog kompleksa sličnog našem: Happy Birthday Jesus!          

             Crni petak nakon Dana zahvalnosti u Americi izaziva najveću pomamu potrošnje. Danas i u Srbiji postoji Back Friday koji traje sedam dana. Potrošačko društvo je zapravo društvo odbacivanja i bacanja, tamo postajemo svesni toga. Sve se baca, hrana ponajpre.

***

            Dok hodamo pustim ulicama kao po pravilu se setimo Čarltona Hestona ne samo zato što smo u Teksasu gde je oružje gotovo fetiš, već i zbog filma „Omega čovek.“ U nekim delovima grada se zaista osećamo kao poslednji ljudi na zemlji. A opet, uvek je prisutan i osećaj da nas kroz zavese kuća pored kojih prolazimo neko posmatra. Neprijatno je šetati se rezidencijalnim delovima grada. Više nas ne čudi što je radnja mnogih američkih horor filmova smeštena upravo u predgrađe – suburbiju.

            Kuće su mahom jednospratne sa malim okućnicama. Iako Teksas ima klimu gde gotovo sve može da se gaji, dvorišta su mahom pusta. Stabala južnjačkog oraha – pikana, gotovo da nema iako on jedino može da se gaji u južnim delovima Amerike i u Meksiku. Čoladni kolač s pekanom, to je moja američka madlena.

            Duž puteva, po poljima su raspoređena stada goveda. Ima ih svakakvih, čuvena su teksaška dugoroga goveda, tako se zove i fudbalski tim Univerziteta u Ostinu – Texas Longhorns. Naravno, u pitanju je američki fudbal, za onaj drugi koji se igra u ostatku sveta, jedva da su čuli ovde. Zovu ga soker i uglavnom je to sport kojim se bave devojčice. Zato su Meksikanci ludi za „našim“ fudbalom. Kada smo ušli u Meksičku ambasadu u San Antoniju da pitamo da li nam je potrebna viza za Meksiko kada ulazimo iz SAD budući da smo državljani Srbije i Crne Gore, razdragani službenik ambasade nas je spopao pitanjima o našoj reprezentaciji jer je te godine bilo Svetsko prvenstvo u fudbalu u Nemačkoj. Rekao nam je i da se kladio na Srbiju i Crnu goru protiv Argentine. A u Meksiku, u Nuevo Laredu, dok smo razmenjivali dolare za pezose, radnik menjačnice nas je pitao odakle smo. Nakon odgovara da smo iz Srbije – nekadašnje Jugoslavije, službenik se ozario i svečano rekao – Bora Milutinović. Pošto nisam bila sigurna ko je Bora (!) muž mi je, verovatno zgranut mojim neznanjem, održao predavanje o delu Bore Milutinovića. Čudni su putevi saznanja.

           

Teksaška goveda šetaju slobodno po poljima, deluju srećna. Otkud onda toliko hormona, estrogena prvenstveno, u mesu kupljenom u prodavnicama, štetnih hemijskih ostataka, čak teških metala? Možda zato što se ta srećna goveda uzgajaju za one koji mogu sebi da priušte takozvanu organsku hranu, a takvih je u Americi malo. Teksas je u vrhu američkih država po broju prekomerno gojaznih ne (samo) zbog neumerenosti u jelu već i zbog lošeg kvaliteta hrane i ishrane. Puno razmišljam o hrani ovde jer se po prvi put susrećem sa gotovo isključivo industrijskom hranom. Skoro sve što se uzgaja ovde, uzgaja se na industrijskom nivou. Klica moje buduće knjige o istoriji hrane i ishrane ovde je začeta, sad mi je jasno. Mršavim, meso skoro da uopšte ne jedemo, svežeg povrća gotovo da i nema da se kupi. Uglavnom je konzervirano i zaleđeno. Za moj rođendan priređujem skupu gozbu – plavi patlidžan je zvezda večeri. Da ga upotpunimo crvenom paprikom, bilo je previše za naš budžet. Zato u voću uživamo, dostupno nam je – mali žuti ili veliki zeleni mango, avokado, papaja, tunas, teksaški pomelo, male crvene banane, jedine koje mogu da varim… U Gruenu, gradiću u blizini, očekujem da vidim „čudno voće“ kako visi s visokog drveća. Gruenjani za sebe kažu da se „nežno“ opiru promenama. Verujemo im, okruženi isključivo belcima s kaubojskim šeširima, istim takvim košuljama uvučenim u farmerice čije uzane nogavice jedva da prekrivaju gornji deo kaubojskih čizama. U ovom delu Teksasa mnogo vole čizme od nojeve kože koja izgleda kao prekrivena bradavicama. Dok se vraćamo, u autu slušamo Bili Holidej. Često je slušam, kao i Elu i Ninu, valjda zbog ravnoteže.

            Trudimo se da putujemo što više. Najjeftiniji vid putovanja u ovom delu Amerike je autom, budući da ga ne posedujemo – iznajmljujemo ga. Često odlazimo do Meksičkog zaliva, na ostrvo Padre koje se pruža južno od Korpus Kristija. Udaljeno je (samo) oko 300km. Obično odemo ujutru, provedemo ceo dan na plaži, i uveče se vratimo. Ovde drugačije doživljavamo udaljenost. Na delu ostrva gde mi odlazimo nema uređenih plaža – suncobrana, ležaljki – samo beskrajna voda i nebo. Po belom pesku duž obale, voda svašta izbacuje – deliće kraba, škampa, meduze – čuvenog portugalskog ratnika (Portuguese man owar) veoma lepog i veoma otrovnog, koji, kako smo kasnije saznali, baš i nije meduza već posebna vrsta organizma slična meduzama. Ne plivamo daleko, ima ajkula i  „otrovnih stvorenja“. Dok se vozimo južnije, prema Ataskosa nacionalnom parku, uz put se pružaju bilbordi koji nas informišu gde možemo kupiti čizme otporne na ujed zmije. Ima svakakvih zmija ovde, uključujući i zvečarke. Ne obaziremo se na upozorenja i savete – suviše smo dobro raspoloženi za to, a i mladi smo – šetamo se po divljini Ataskose neprikladno obučeni – ja u baletankama i suknji, moj muž u patikama i bermudama. Nadamo se da ćemo videti ocelota, divlju mačku koja liči na jaguara i koja se u Severnoj Americi može videti jedino tu. Nismo je videli, ali smo videli pticu trkačicu – očekivano, brzo nam je nestala iz vidokruga. Videli smo i aligatore koji se tuda slobodno šetaju, mali su. Preplavljeni smo osećanjem divlje slobode –nebo i voda se preteći spajaju, sprema se oluja. U povratku, u Korpus Kristiju, u maloj luci, pogled nam privlači replika Kolumbove „Ninje“. Tako je bila mala, mora da su njeni mornari bili prestrašeni.

            U nadrealnom Džošua Tri nacionalnom parku u Kaliforniji pravim podjednako nadrealnu fotografiju. Mislim da bi i Verner Hercog voleo da ju je snimio.

           

U urbanom Njujorku se prvi put susrećemo sa „neprijateljskom arhitekturom“, tada nismo znali da ona postoji, ali nismo mogli da je ne opazimo – šiljci postavljeni na mesta gde bi umorni pešak mogao da sedne da se odmori, a da ne mora da plati. U skorašnje vreme, u podzemnoj železnici Njujorka su bile sklonjene klupe, zapravo – prvo nasloni sa klupa, a potom i cele klupe kako bi se sprečilo zadržavanje beskućnika. Čitam da su nedavno klupe ipak vraćene.

***

Jedan davnašnji zapis iz korasona:

Na moju izjavu da sam postala prava mala žena pošto sam ceo dan prala, ribala, peglala i mesila,        doduše, nisam rekla da sam u pauzama čitala Hajnriha Bela na engleskom jer se to ne uklapa u tužnu priču o životu male žene, Đorđe je odgovorio konstatacijom da smo od naših života napravili kantri pesmu. Da li smo?

Neočekivano, zapis me je podsetio na sjaj biblioteke u San Antoniju. U pitanju je, u arhitektonskom pogledu, zaista impresivno zdanje, a i fond joj je bio isti takav. Čitaonice takođe, opremljene računarima s pristupom internetu već te 2005. godine. Kvalitet primeraka knjiga je bio zapanjujući s obzirom da je u pitanju pozajmna biblioteka. U podrumu zgrade su se mogli kupiti stari primerci knjiga koje je biblioteka povukla iz upotrebe, po simboličnim cenama – 50 centi za takozvana meka izdanja, jedan dolar za primerke s tvrdim koricama. Kupovali smo besomučno i nijednu knjigu nismo ostavili u Americi, sve smo ih bezbedno poslali u Srbiju koristeći se poštanskom saradnjom srpske i američke pošte koja je omogućavala slanje štampanog materijala po povlašćenim cenama (M-Bags, tako se zvala ta usluga). Biblioteka u Americi – ustanova je vredna divljenja.

***

           

Za San Antonio govore da je veliki mali grad u Teksasu. Zaista jeste, razvučen je na velikoj površini, dok je urbani centar veoma mali. Ostatak grada čine predgrađa ne baš sjajno povezana gradskim prevozom mada San Antonio spada u retke američke gradove gde postoji koliko-toliko organizovan gradski prevoz. Bez automobila je gotovo nemoguće živeti. Mreže i nadzemna ukrštanja puteva u blizini tekstaških gradova kao da se penju u nebo, kada smo bili u Hjustonu imala sam utisak da grad postoji zbog puteva, a ne obrnuto. Ispod nadvožnjaka nije dozvoljeno zadržavanje, ne zbog bezbednosti – tako se Teksašani rešavaju beskućnika.  Tako su hteli da se reše i slepih miševa „bezrepaša“ u Ostinu. Ovi slepi miševi u džinovskim jatima u proleće migriraju iz Meksika u Teksas i u velikom broju se naseljavaju ispod Kongresnog mosta u Ostinu. U pitanju je najveća urbana kolonija slepih miševa u Severnoj Americi. Gradskim vlastima su počeli da smetaju zbog „prljanja“ i razmatrali su kako da ih se reše. Predlozi su, slutim, uključivali nasilne mere. Srećom, Ostinjani su se pobunili i večernji prizor izlaska slepih miševa ispod mosta danas dovodi mnoge turiste u Ostin počevši od sredine marta pa sve do sredine novembra, lepo puneći gradsku kasu. I nas je doveo u Ostin, ostavio nas bez daha i podsetio da smo tek mrvice peska pred kolosalnom snagom i istorijom prirode.  Stalno smo se susretali sa saznanjem o sopstvenoj veličini i (be)značaju u drevnom i ogromnom prostoru američkog Srednjeg zapada i Juga. Davne 1964. godine je Česlav Miloš, Evropljanin tek pristigao u Ameriku, pisao:

I ja sam sad tu, šetam po toj večnoj zemlji.
Malen, oslanjajućio se na štap,
Prolazim pored vulkanskog parka,
ležem pored njegovog toplog izvora,
I ne znam kako da opišem to
Što je večno i svuda oko mene:
Zemlju za koju se tako čvrsto držim.
U grudima i u dubini stomaka osećam zahvalnost
Za svaki kamenčić, i ne znam da li je
To udaranje koje čujem moj puls ili
Puls zemlje na kojoj ležim.
Kada me u prolazu dotakne
Neka svilena haljina, kada ruke,
Koje su bile ko zna sve gde, dodirnu moje rame,
Ili smeh, sitan, od nekada davno, izazvan vinom,
Koji sam čuo pod svetiljkama
Ispod magnolije, tada osetim
Da je moj dom beskrajan.

            Gore – beskrajno nebo, dole – beskrajna zemlja, čovek – tek zrnce peska. To je najsnažnije sećanje/osećanje koji nosim iz Amerike koja me je učila vrlini skromnosti i poštovanju prirode. Nadam se i naučila.  


[1] Praznik Svih Svetih se proslavlja 1. novembra.

[2] A. Erno, Godine, Beograd, 2023, 220. (prevod: Jelena Stakić)

[3] Č. Miloš,  „Bila je zima, Povelja, Kraljevo, 2/2010. (moj prevod)

О FILMU „UKUS LJUBAVI“, S LJUBAVLJU (DANIJELA JOVANOVIĆ)

O filmu Ukus ljubavi, s ljubavlju

                                                                        „Umetničko delo daje životnog elana i impusla,                                                                     pruža zadovoljstvo i onome ko ga stvara i onome ko                                                                      ga posmatra.“

                                                                        (Iz Prosvetine Male enciklopedije iz 1959)

U srži filma „Ukus ljubavi“ jeste strast prema umetnosti. U slučaju glavnih junaka ovog filma, u pitanju je umetnost kuvanja. Ako se pridržavamo tradicionalne definicije umetnosti koja kaže da je to sposobnost da se estetski izraze ili uobliče misli i osećanja, pomoću govorne ili pisane reči, instumenata ili ljudskog glasa, boje, linije, plastičnog obilika, konstrukcije, pokreta itd, na „umetnost kuvanja“ će verovatno većina odrečno odmahnuti glavom. Možda je umešnost onda bolji izbor. Razlika je samo u slovu, mada je u značenju velika. Ipak, meni se čini da suštinski razlike zapravo nema. I jedno i drugo, kada su vrhunski, zahtevaju potpunu predanost i veliki rad, a pokretač uvek mora biti strast prema predmetu interesovanja/stvaranja. Film „Ukus ljubavi“ jeste proizvod vrhunske veštine. Svih – glumaca, režisera, scenografa – njih naročito – pojedine scene u filmu zaustavljaju dah, poput baroknih slika su. Recimo ona u kojoj Žilijet  Binoš, u predivnoj žutoj haljini, jede svoj prvi obrok posle kraće bolesti, svečano upriličen, a koji joj je pripremio njen partner, ljubavni i profesionalni.Za razliku od baroknih, ove slike veličaju ovozemaljski život, u njemu čak i prozaično postaje uzvišeno poput čina unošenja hrane. Zvuk u filmu nas nepogrešivo vodi kroz skoro svaki korak pripreme hrane – čujemo dobro nam poznata šuštanja, šištanja, žuborenja, zveckanja, krckanja… Duboko me je potresao teški dah glavnog lika negde pri kraju filma dok u rano jutro ide kroz hodnik ka sobi služavke – kroz zvuk njegovog daha shvatamo da nešto nije u redu, vrlo brzo, postaje nam jasno šta – zbog čitalaca koji nisu pogledali film, neću više otkrivati.

Originalni naziv filma je Strast  Dodena Bufana (La passion de Dodin Bouffant) i zasnovan je na romanu  švajcarskog pisca i gurmana Marsela Rufa iz 1924. godine (La vie et la passion de Dodin-Bouffant, Gourmet). Otud, verovatno, sporost filma – vreme (i sve ono što se odvija u tom vremenu) devetnaestovekovnog čoveka nikako nije isto kao i savremenog. U tom smislu film može predstavljati izazov mnogima, meni je, pak, njegova dužina bila sasvim po meri, imam utisak da upravo to prirodaje autentičnosti priče. Pre neki dan sam uzela da ponovo iščitavam Štefana Cvajga, njegov esej o Balzaku. U početku me je zapanjila sporost s kojom se rečenice odvijaju, čak sam uhvatila sopstveni pogled kako “skroluje” stranicu, žuri da se nađe na njenom kraju, da vidi šta se desilo. A nije se ništa desilo, šta bi i moglo da se desi, rečenice se nižu božanstvene u svojoj lepoti i  sporom otkrivanju smisla. Posle nekog vremena, uhvativši ritam sa brzinom misli i jezika Štefana Cvajga, izuzetno sam uživala u njihovom sporom promicanju jer su ostavljale vremena da se i moje sopstvene misli razviju. Moj utisak je da i ovaj film traži isto strpljenje od gledalaca i da će, nažalost, mnogi dići ruke od njega upravo zbog toga.

U početku sam mislila da je film nesrećno preveden, ali posle gledanja filma sam shvatila da nije  jer (pri)kazuje pripovest o velikoj senzualnoj ljubavi između dvoje ljudi – Eužene i Dodena Bufana, i njihovoj zajedničkoj strasti. O poznoj, jesenjoj strasti, kako Doden u jednom trenutku naziva ljubav između njega i Euženi, dakle, ne gorućoj i mladoj koja je najčešće kratkog daha, već postojanoj koja traje do smrti. Ko zna, možda je ipak potrebno imati nagomilano iskustvo, biti na pragu jeseni života, da bi se ovaj film voleo. A ja sam tu negde.

OSVAJANJE SLOBODE ILI KAKO SE M.N. OTARASIO BOLESTI (DANIJELA JOVANOVIĆ)

Danijela Jovanović

Osvajanje slobode ili kako se M. N. otarasio bolesti

            Neko piše dnevnik rada, neko dnevnik uživanja, neko opet vodi dnevnik putovanja, neko, pak, svaki dan beleži rashode svoje, i tako redom, da ne nabrajamo dalje. A M. N. je oduvek vodio samo dnevnik svojih bolesti. Evo kako je sve počelo: kada je M. N. bio u nežnoj dobi, dakle, jedva da je imao sedam godina tada, napustio ga je otac. Kako njega, tako i njegovu majku, učiteljicu. Šta se tačno desilo sa njim, M. N. nikad nije uspeo da sazna. Da l’ je otputovao negde, u drugi grad, zemlju il’ možda čak na drugi kontinent, za M. N.-a  je bilo isto kao i da je u zemlju propao. Za njega je otac bio samo tamna figura bez jasno iscrtanih linija iz davne prošlosti, a ponekad mu se činilo iz davnog sna. Čak mu se ni imena više ne seća, pošto ga majka nikad nije spominjala. I sve njegove slike je sklonila. Možda ih čak i spalila. Ko zna. Kako god, o svom ocu nije znao ništa, al’ je vrlo dobro znao da je onog dana kad je on nestao počela njegova bolest. I njegov dnevnik. Evo nekih od prvih zapisa iz tog dnevnika.

15. okt. 197..

Mama mi je dala da popijem nešto. Sirup se to zove. A prvo me je vodila kod lekara. Lekar mi je stavljao na grudi nešto okruglo od čega mi je bilo hladno i terao me da se plazim. Onda je coktao i zapisivao nešto na parčetu papira. Taj sirup je i gorak i sladak. Voleo bih da je samo sladak.

16. okt. 197..

Opet sam pio sirup. Mama kaže da sam bolestan i tužno me gleda.

20. okt. 197..

Pecka me kad piškim.

21. okt. 197..

Opet smo bili kod lekara. Morao sam da piškim u neku čašicu. Popiškio sam se po rukama.

24. okt. 197..

Opet kod lekara. Mama je rekla lekaru da me boli stomak, a mene ne boli.

26.okt. 197..

Sad pijem neki drugi sirup koji je samo gorak. Više mi se sviđao onaj drugi. Opet ne idem u školu. Mama kaže da je sreća što je ona učiteljica pa neću zaostati u školi.

1. nov. 197..

Opet smo bili kod lekara. Mama se svađala sa lekarom. On joj je rekao da me ona pravi bolesnim, a ona njemu da je neznalica i budala. I dalje ne idem u školu.

4. nov. 197..

I dalje ne idem u školu. Opet pada kiša. Baba Ruža me čuva dok je mama u školi. Sad gutam nešto što liči na bombone. Mama mi je rekla da ih ne grizem, ali ja sam jednu zagrizao. Bila je strašno gorka pa sam morao da je ispljunem.

            Čitave četiri sveske je M. N. ispunio ovakvim i sličnim beleškama samo za prve dve godine svojih bolesti. Kasnije, sa prolaskom godina, unosi postaju obimniji i interesantniji, neki gotovo stručni kao da ih je lekar pisao, dok se u nekima naslućuje poeta. Oni stručni prosto vrve od medicinskih termina koje je M. N. već sa 12 godina uspešno savladao. A kako i ne bi, posle godina i godina gotovo svakodnevnih odlazaka lekaru. Sem toga, i biblioteka njegove majke se punila knjigama iz oblasti medicine koje je on rado čitao s obzirom da po cele dane nije imao šta drugo da radi. U školu nije išao, mada je uspešno završavao razrede polažući ispite na kraju školske godine za koje ga je majka pripremala, a kasnije mu je i nastavnike uzimala. Napolje takođe nije išao jer se majka plašila da će mu se ionako loše zdravstveno stanje pogoršati. Smeo je jedino da sa njom ide u kratke šetnje. Drugove nije imao pa se tako ni sa loptom nije družio, niti je znao ijednu igru za koju je bilo potrebno više od dvoje. Zato je postao izvrstan u kartama, jer trebalo je nekako ispuniti duge večeri i zabaviti majku koja je često uzdisala. Njegov dnevnik se punio ne samo beleškama već i raznoraznim snimcima unutrašnjih delova njegovog tela, kao i dokumentima na kojima su stajale raznorazne skraćenice i ovakve latinštine: urea, PH, ammoniacus, bilis rubel, catarrhus, osteopathia, itd, itd.

            Svi ti snimci i papiri su bili uredno prikačeni spajalicama za listove dnevnika i to hronološkim redom, onako kako su nastajali. M. N. bi ponekad razgledao stare tomove svog dnevnika, tek da se malo razonodi gledajući stare snimke svog tela koje mu je na njima izgledalo kao smanjeno. Na jednom snimku glave koji je bio datiran 197.. falilo mu je nekoliko prednjih zuba. Kako se samo nasmejao tome, jer je sad imao sve zube u glavi. Sam sebi se smejao i rugao. ’’Kreza, kreza, kreza!’’ vikao je upirući prstom u sirotu bezubu glavu na snimku, sve dok mu suze nisu potekle. Dete kô i svako drugo dete, voli da se ruga, jedino što on nije imao drugu decu oko sebe pa je morao sam sebi da se ruga.

            Prema majci je bio pažljiv i njegovo poverenje u nju je bilo beskrajno. Ona mu je bila sve i jedino na svetu, u stvari, ceo njegov svet. A onda ga je ščepao pubertet i to se promenilo. Jedna buntovnička epozoda iz tog perioda ukazuje na njegov prvi pokušaj osvajanja sopstvene slobode. Kako je to najturbulentniji period u životu svakog čoveka, nije nikakvo čudo što se ta epizoda javila upravo tad. Ali, pustićemo da nam M. N sam ispriča šta se to tada desilo. Dakle, evo šta stoji u njegovom dnevniku iz tog perioda, „mračnog,“ kako će ga kasnije nazvati njegova majka.

31. dec. 198..

Otišao sam. Ne, nisam ja bolestan. Ona mi to radi, ona! Slobodan, najzad!

1. jan. 198..

Hladno mi je. Gladan sam. Mislim da imam groznicu.

2. jan. 198..

Ipak sam ja bolestan. Sad me i stomak boli. A noge, noge jedva pomeram. Mama je u pravu. Mamica moja. Nazvaću je da dođe po mene.

            Posle 2. januara nema unosa za jedan duži period. Ali zato postoji jedna zanimljiva beleška sa datumom, u kuvaru njegove majke, odmah pored recepta za rolat sa džemom.

5. januar 198..

Jaja! Hvala ti, Bože! Hvala ti što si ga vratio! Hvala ti Bože što je pojeo karbonaru. Salmonela mi ga je vratila! Živela salmonela!

            M. N. zatim nastavlja svoj dnevnik u martu uobičajenim bolesničkim beleškama kao da se ta epizoda nikada nije ni desila i kao da se njegov put ka slobodi prekinuo zauvek.

* * *

            Već je 199.. i M. N je odrastao. Studira. Naravno, vanredno pošto mu zdravstveno stanje i majka ne dozvoljavaju pohađanje nastave. Latinski mu je prvi predmet i briljira u njemu. Ostali predmeti mu ne idu baš tako dobro, ali idu. Iz njegovog dnevnika iz tih prvih godina studiranja se vidi da su počele i još neke stvari, sem onih uobičajenih vezanih za bolest, da ga interesuju. Devojke. Naime, na ispitima je imao prilike da ih vidi. Mnogo njih. Sa jednom je čak i pričao. Mucavo, ali je pričao, doduše, ni ona nije bila ništa bolja od njega jer je bila uplašena pošto je već treći put izlazila na taj ispit. I tako je studiranje počelo da širi njegova interesovanja i taman je izgledalo kao da će se ponovo otisnuti na put prema slobodi, ali, avaj, evo šta se desilo:

14. dec. 199..

U bolnici sam. Slepo crevo i krajnici. Mama je insistirala da se i krajnici odstrane. Sledi mi dug oporavak.

            Onda unosi prestaju na nekoliko meseci. Kao da se M. N. umorio od svih svojih bolesti i oporavljanja.

            U martu, novi unosi:

26. mart 199..

Video sam je danas na ispitu. Ima dugu, zdravu kosu. I oči su joj lepe. Zubi bez kamenca. Nekako je sva zdrava. Položio sam ispit. Ona je opet pala. Možda zato nije bila raspoložena da priča. Kad bih bar mogao da dolazim na predavanja.

27. mart 199..

Moraću danas da pričam sa majkom da me pusti da idem na predavanja. Pa, osećam se skoro kao da sam zdrav.

28. mart 199..

Neće da me pusti. Kaže da sam još suviše osetljiv. Možda od oktobra. Kako ću dočekati oktobar? A onda će mi u oktobru reći da je loše vreme, da ću se prehladiti. E, neće.

Onda opet prekid, da bi usledilo sledeće:

12. april 199..

Polomio sam nogu. Nije mi jasno kako je pukla prečka na merdevinama. I otkud da je majka tražila od mene da okačim zavesu kad ona to uvek radi. Čudno. Da nije ona… Ne, ne!

Zatim slede kratki opisi oporavka koji je trajao sve do avgusta. Ali čak i kad je pisao o vežbama koje je radio, a koje ulaze u fizikalnu terapiju, provejava neka tuga iz tih njegovih redova. Vidi se da su mu misli negde drugde, nema one uobičajene prilježnosti prilikom opisivanja bola ili kontraindikacija nekog leka koji pije. Možda su mu misli kod devojke? I onda u septembru, kao grom iz vedra neba, u dnevniku bolesti – pesma!

2. sept. 199..

Telo mi je bolno,

Duša umorna,

Moj fleksorno ekstenzorni prelom

Ne da mi da te vidim.

Gde si sad, jesi li opet na ispitu Latinski III pala?

Vergilije i njegove Eneide, da l’ te još uvek muče?

Gde si, Higijo moja?

Da l’ ću te u oktobru naći?

Tebe, čija gleđ zuba svetlošću nebeskom sija.

Tužno je, tužno, čitati ove retke. Ali, s druge strane, gali srce misao da će se M. N. iz bolesnika pretvoriti u pesnika, i da će poeta u njemu i tek probuđena ljubav pobediti bolesnika jednom za svagda. Ovi neispolirani ali ipak dirljivi stihovi, daju nagoveštaj da će M. N. ipak osvojiti svoju slobodu. Ali, dug je i trnovit put do nje, za većinu ljudi. Neki je nikad i ne osvoje, neki ne žele da je osvoje, dok neki imaju sreće pa ih neki događaj sa strane, kao deus ex machina u grčkoj drami, iznenada oslobodi. Upravo to se desilo M. N.-u.

* * *

23. okt. 199..

Bio sam na predavanjima. Majka me je pustila pošto nema kiše danas. Moja Higija nije došla. Ali bilo je drugih, samo što nijedna nije htela da priča sa mnom.

Neočekivano, unos se nastavlja ne datumom već satom, tako da možemo pretpostaviti da je isti dan u pitanju.

23:47

Mama je umrla. Večeras u 20h. Srce.

* * *

            Tako je Proviđenje poslalo M.N.-u oslobođenje na jedan, moglo bi se reći, čudan i dosta bizaran način. Ali ko smo mi da dajemo zamerke Proviđenju. Međutim, M. N. nije odmah shvatio da je najzad slobodan. Prvih dana posle smrti majke je u dnevnik unosio samo šture informacije o tome kako je proveo dan, a uglavnom je provodio dane čitajući knjige i ne radeći ništa, zatim šta je jeo, u koliko sati je legao, ustao, itd. O Higiji ili Higijama nema pomena. Posle mesec dana, unosi su bogatiji za opise gripa koji ga je uhvatio, lečenja, lekova, indikacija, kontraindikacija… iz čega se vidi da se M. N, iako slobodan, i dalje ponaša isto, čak i gore. Sad kao da još više o sebi i svojoj bolesti vodi računa, kao da neguje svoju bolest, kao što je to nekada radila njegova majka. Čudno je to, skineš mu okove sa nogu, a on i dalje vuče noge. Ali, valjda tako oporavak treba da ide. U januaru, stvari su krenule nabolje. Dakle:

15. jan. 199..

Izašao sam u šetnju. Lep je dan. Sunce. Hladno je, ali mi prija. Dišem bez smetnji. Ne kijam.

16. jan. 199..

Opet sam bio u šetnji. Opet je bio lep dan. Malo natmuren, ali topliji nego juče. Dišem punim plućima. Noga me ne boli.

17. jan. 199..

Malo sam trčao po parku. Došlo mi tako. Majka mi nikad nije dozvoljavala da trčim. Baš je lepo trčati. Video sam jednu lepu devojku.

19. jan. 199..

Bio sam na predavanju. Puno lepih devojaka. Još dva ispita i kraj. Ništa me više ne boli. Ne kašljem, ne kijam, ne nosim šal, rukavice nosim. Moja Higija više nije na fakultetu, ispisala se. Izgleda da joj je Vergilije došao glave. Puno lepih devojaka.

20. jan. 199..

Pa ja sam zdrav. Šta ću sad?

            Šta je uradio i šta je radio u naredna dva meseca, nije poznato pošto je sve do aprila dnevnik prazan. A onda, posle dve bele strane, unosi se nastavljaju. M. N. nije okrenuo samo jednu novu stranu, već dve, jer to više nije dnevnik bolesti već dnevnik života.

22. april 199..

Radim, radim. Na rečniku. Ujutru idem na plivanje, predveče okopavam baštu, a preko dana prevodim. Šargarepa će izgleda biti baš krupna. Čudan mehanizam je telo. Što ga više trošiš, sve je snažnije. Na bazenu sam sreo Higiju. Prepoznala me je. Večeras ćemo se videti. Ne smem da joj kažem kako je zovem.

I tu se dnevnik prekida. Za svagda. Kraj.

ULIKSOVE (NE)ZGODE (DANIJELA JOVANOVIĆ)

ULIKSOVE (NE)ZGODE II

Tekst koji sledi je prevod jednog dela obrazloženja presude sudije Okružnog suda u Njujorku, Džona Vulzija, kojom se dopušta legalno štampanje i objavljivanje Džojsovog Uliksa u Sjedinjenim Američkim Državama.Istovremeno, u pitanju je i slučajna književna kritika, da tako kažemo, dragocena upravo zbog nepostojanja namere da to bude.

Obrazloženje presude

II

Uliksa sam pročitao u celini jednom, a delove na koje se država poziva i žali, više puta. U stvari, već više nedelja, sve moje slobodno vreme je posvećeno upravo razmišljanju o odluci koju treba da donesem u vezi sa ovom knjigom.

Uliks nije laka knjiga za čitanje, niti ju je lako razumeti. Ali, toliko mnogo je napisano o njoj, tako, da bi joj se pristupilo na pravi način, potrebno je pročitati i sve te knjige koje je prate. Dakle, proučavanje Uliksa je težak i složen zadatak.

III

Reputacija Uliksa u literarnom svetu je takva da je bilo nephodno da joj pristupim na taj način, kao i zbog toga jer treba da donesem odluku u vezi sa njenim pornografskim karakterom.

Da je moj zaključak da je knjiga pornografska, to bi bio kraj ispitivanja i morala bi da usledi novčana kazna za njene izdavače. Ali, u Uliksu, i pored izuzetne otvorenosti i iskrenosti te knjige, ja nigde nisam mogao da uočim ni trag namere autora da izazove seksualno uzbuđenje kod čitalaca. Stoga, smatram da Uliks nije pornografska knjiga.

IV

U Uliksu, Džojs je pokušao da stvori novi književni žanr. Likovi u njegovoj knjizi pripadaju donjoj srednjoj klasi u Dablinu i Džojs je ne samo opisao šta svi oni rade tog jednog dana ranog juna 1904. godine dok se kreću kroz grad baveći se svojim uobičajenim poslovima, već nam saopštava i o čemu svaki od tih likova razmišlja.

Džojs je pokušao – po mom mišljenju veoma uspešno – da prikaže preplitanje svesnog i podsvesnog u čoveku. On nam pokazuje kako ovo preplitanje različitih impresija bilo iz svesnog bilo iz nesvesnog, nekih davno prošlih sa nekim skorašnjim, utiče na život i ponašanje likova koje opisuje.

Ono što on pokušava da prikaže nema za rezultat jasno iscrtane obrise poput snimaka na filmskoj traci koja je bila izložena svetlosti, gde je sve jasno vidljivo na tamnoj pozadini, već zamagljenosti. To, između ostalog, objašnjava i drugi aspekt ove knjige, Džojsovu iskrenost i otvorenost da tačno prikaže misli svojih likova. Da Džojs nije bio iskren, Uliks ne bi bio tako umetnički ubedljiv.

Zbog Džojsove iskrenosti i težnje da ništa ne prećuti, njegov Uliks je često bio meta napada, kao i predmet nerazumevanja. Džojs je, da bi ostao iskren i dosledan, morao da koristi određene reči koje se smatraju ružnim i bezobraznim, zbog čega mnogi zaključuju da su njegovi likovi preokupirani seksom. Reči koje je Džojs upotrebljavao, a koje mnogi nazivaju ružnim i bezobraznim, su dobre, stare saksonske reči poznate gotovo svim muškarcima i, usuđujem se da kažem, mnogim ženama, i koje su, verujem, u rečniku tipa ljudi koje on opisuje široko zastupljene.

Što se tiče čestog pojavljivanja teme seksa u mislima njegovih likova, treba imati na umu da je okruženje u romanu keltsko, a godišnje doba proleće. Lično, smtram da je Uliks iskrena knjiga.

V

Iako knjiga sadrži, kako sam već rekao gore, ružne i bezobrazne reči, smatram da nijedna od tih reči nije stavljena samo da bi uvredila nekog. Dakle, skaredne reči nisu stavljene zbog same skarednosti. Svaka reč u knjizi je kao delić mozaika koji Džojs pokušava da sastavi i prikaže ga čitaocu u celini.

Ukoliko neko ne želi da ima bilo kakav kontakt sa ljudima koje Džojs opisuje, to je njegov izbor. Ali, kada jedan pravi umetnik pisane reči, što Džojs svakako jeste, teži da prikaže realnu sliku donje srednje klase u jednom evropskom gradu, zar se sme američkoj publici onemogućiti da vidi tu sliku legalno?

Da bih odgovorio na ovo pitanje, potrebno je da pribegnem objektivnim standardima i da ih primenim na ovu knjigu.

VI

Ja sam jedino nadležan da utvrdim da li je Uliks opscena knjiga u onom smislu kako je opscenost definisana zakonom.

Tumačenje reči opsenost je zakonski definisano na sledeći način:

namera da se utiče na buđenje seksualnih impulsa ili namera da se kod pojedinaca izazovu nečiste i požudne misli.

Da li određena knjiga može da utiče na seksualno uzbuđivanje pojedinaca i da ih navede na požudne misli, na sudu je da odluči. Prilikom donošenja odluke moraju se imati u vidu samo oni pojedinici koje se smatraju normalnim, odnosno koji su „prosečnih seksualnih potreba.“

Nakon što sam doneo odluku o Uliksu po pitanju opscenosti, uporedio sam svoje utiske o knjizi sa utiscima svoja dva prijatelja koji odgovaraju gore pomenutom opisu osoba „prosečnih seksualnih potreba.“

Ova dva književna procenitelja – mogu ih tako nazvati – pozvana su odvojeno i nijedan od njih nije znao da konsultujem onog drugog. Oni su ljudi čije mišljene o književnost izuzetno cenim, kao i njihove poglede na život. Obojica su pročitala Uliksa.

Svakom od svojih procenitelja sam dao pravnu definiciju opscenosti i pitao sam ih za mišljenje da li smatraju da je Uliks opscen u okviru te definicije.

Iz njihovog odgovora sam saznao da se obojica slažu sa mnom u pogledu toga da namera autora nikako nije bila da izazove požudne i nečiste misli, već da je knjiga pogled i snažan komentar na unutrašnji život muškaraca i žena.

Zakon se odnosi samo na normalne osobe. Test koji sam gore opisao je stoga jedini pravi test za pitanje opscenosti u slučaju knjige kao što je Uliks, koja je iskren i ozbiljan pokušaj da se razvije novi književni metod za posmatranje i opisivanje ljudi.

Svestan sam da će zbog nekih scena Uliks teško pronaći put do nekih osetljivih, mada normalnih osoba. Ali, moje mišljenje je da, iako neke epizode u Uliksu mogu kod čitaoca izazvati nagon za povraćanjem, knjiga u celini nikako nema efekat afrodizijaka.

Stoga, Uliks može biti primljen u Sjedinjene Američke Države.

6. decembar 1933.                                                                     Džon M. Vulzi

Prevod i beleška Danijela Jovanović

„NEOBAVEZNA LEKTIRA“ (POVODOM STO GODINA OD ROĐENJA VISLAVE ŠIMBORSKE PIŠE: DANIJELA JOVANOVIĆ)

POVODOM STOGODIŠNJICE ROĐENJA VISLAVE ŠIMBORSKE:

KRATKI OSVRT NA KNJIGU „NEOBAVEZNA LEKTIRA“

 (Prosveta, Beograd, 2006. Prevod s poljskog Biserka Rajčić)

Ovom knjigom smo dobili zbirku feljtona koje je Vislava Šimborska (1923-2012) objavljivala u krakovskom časopisu „Književni život“, a nakon njegovog gašenja i u drugim časopisima, u periodu od kraja šezdesetih godina prošlog veka pa sve do 2002. godine. I dobili smo nešto izuzetno što ne podleže žanrovskom određivanju. Sama autorka se opredelila za naziv feljton pa ćemo poštovati njen izbor i ovu izuzetnu zbirku „pisanja“ tako i nazvati. Dakle, u pitanju je zbirka feljtona, odnosno svojevrsnih prikaza najčešće naučno-popularnih knjiga o kojima ostali u redakciji „Književnog života“ nisu hteli da pišu. Prikazi su kratki, najčešće na jednoj stranici, često ne govore mnogo o knjizi koju prikazuju, a nadasve su duhoviti tako da čitaocu ne smeta što knjige nije pročitao, niti to što ih najverovatnije nikada neće ni pročitati pošto je zaista malo verovatno da će uspeti da dođe do njih. A opet, posle čitanja ponekog feljtona čitalac će žarko želeti da pronađe opisanu knjigu iako je autorka u svega par rečenica nešto progovorila o njoj.

Iz feljtona, i pored njihove sažetosti ili upravo zahvaljući njoj, može se mnogo toga saznati: o kineskom pismu, Vandalima, istorijatu odeće i dugmadi, higijeni, reptilima ali bez senzacije, mumijama, lokalnom dijalektu istih vrsta ptica, dvorcima u Poljskoj, Kurosavi… Zainteresovanost autorke za svet je beskrajna, dok je njen odnos prema životu ljubavnički što zarazno deluje na čitaoca.

U feljtonima iz ranijih godina dominira duhovitost bez jeda i osude. Autorka deluje kao neutralni posmatrač društva, politike, prošlosti, sveta uopšte, kao da iz vazduha posmatra svet i samim tim što je tu gde jeste ima bolji pregled i bolji uvid u celinu, i time što tako dobro vidi ne može da se ne podsmehne većini stvari. Svakodnevica joj nimalo ne zamagljuje pogled. Čak ni svakodnevica komunističke Poljske kojoj se povremeno osmehne, ponekad i sarkastično. Međutim, u poznijim feljtonima, onim iz 90-tih godina, pojavljuje se osuda novog stanja u društvu. Kao da autorka više nije mogla da se odbrani od pritiska stvarnosti. Čini se da to nema veze sa njenim godinama i onom floskulom o godinama koje (pre)gaze već sa rušenjem čitavog sistema kako društveno-političkog tako i kulturnog u Poljskoj. Zapravo, ne samo u Poljskoj već gotovo svuda naročito u bivšim zemljama Istočnog bloka u koje naglo provaljuje tržišna ekonomija koja uglavnom ostavlja pustoš za sobom kada je u pitanju kulturni život zemlje. Gase se književni časopisi, izdavačke kuće, države prestaju sa finansiranjem kulturnih delatnosti. Ugašen je i „Književni život“ za koji je Šimborska pisala i radila kao sekretarica redakcije preko 25 godina.

Verovatno zato njena reč postaje oporija što nimalo ne umanjuje vrednost feljtona jedino što poneki čitalac, nakon završetka čitanja knjige, može ostati sa osećanjem tuge kao posle pogreba nekog njemu dragog i dobro poznatog. Ipak, tog osećanja se može lako otresti čitanjem britkih pesmama Vislave Šimborske, naročito one (za naš tekst) prigodno naslovljene „Pogreb“:

„tako iznenada, ko bi rekao“

„živci i cigarete, opominjao sam ga“

„nekako, zahvaljujem“

„raspakuj ovo cveće“

„i brat umro od srca, to mora da je porodično“

„s tom bradom nikad vas ne bih prepoznala“

„sam je kriv, uvek se u nešto mešao“

„trebalo bi da govori onaj novi, ali ga nešto ne vidim“

„Kazek u Varšavi, Tadek u inostranstvu“

„ti si jedina bila pametna i ponela kišobran“

„šta s tim što je bio najsposobniji“

„prolazna soba, Baška se neće složiti“

„svakako, bio je u pravu, no to još nije razlog“

„s lakiranjem vrata, pogodi koliko“

„dva žumanca, kašika šećera“

„nije njegov problem, šta mu je to trebalo“

„samo plave i samo mali brojevi“

„pet puta i nikakavog odgovora“

„neka ti bude, mogao sam, ali i ti si mogao“

„dobro što je bar ona imala to nameštenje“

„ne znam, valjda rođaci“

„sveštenik pljunuti Belmondo“

„još nisam bio u ovom delu groblja“

„sanjao sam ga pre nedelju dana, nešto me pogodilo“

„nije ružna ta ćerčica“

„sve nas to čeka“

„u moje ime izrazite udovici saučešće, moram da stignem na“

„na latinskom ipak je zvučalo svečanije“

„bilo pa prošlo“

„do viđenja, gospodo“

„a možda bismo negde na pivo“

„zvrcni mi, da popričamo“

„četvorkom ili dvanaesticom“

„ja ovamo“

„mi tamo“

(Pesma preuzeta iz: Vislava Šimborska, Izabrane pesme, Treći Trg – Čigoja štampa, Beograd, 2014, priredila Biserka Rajčić, s poljskog preveli Petar Vujičić i Birserka Rajčić)

LETAČI GIJA (URSULA LEVING U PREVODU DANIJELE JOVANOVIĆ)

Ursula Legvin

Letači Gija

          Ljudi sa Gija prilično liče na ljude iz naše dimenzije, jedino što oni umesto dlaka imaju perje. Fino, paperjasto na glavi novorođenčadi koje postaje meki, pegavo-sivi kratki prekrivač kod goluždravaca a sa adoloscencijom izrasta u pravo perje. Većina muškaraca ima naborano perje pozadi vrata, poput okovratnika, kraće perje na glavi i visoke, uspravne kreste. Perje na glavi mužjaka je braon ili crno, isprugano ili prošarano bojom bronze, crvenom, zelenom i plavom. Žensko perje uglavnom raste dugačko, ponekad se spušta niz leđa gotovo do poda, sa mekim ivicama koje se uvijaju i vuku, poput repova nojeva; boje su živopisne – purpuna, grimizna, koralna, tirkizna, zlatna. U pubičnoj zoni i ispod pazuha, i muškarci i žene imaju paperje dok po celom telu često imaju kratko, fino perje. Ljudi sa perjem jarkih boja koje raste po celom telu, veseo su prizor kada su goli ali imaju puno problema sa vašima i gnjidama.

          Mitarenje je stalni proces, nije sezonski. Kako ljudi stare, perje koje otpadne ne obnavlja se u potpunosti tako da je fragmentarna ćelavost uobičajena među muškarcima i ženama preko četrdeset godina. Zato većina ljudi čuva najbolje od perja sa glave dok se mitari kako bi, kada im to bude potrebno, od njih napravili perike ili lažne kreste. Oni čije je perje oskudno ili je sumornih boja, mogu da kupe perike od perja u posebnim radnjama. Prisutno je i modno ludilo za belenjem perja, farbanjem u zlatnu boju ili kovrdžanjem, i radnje za perike u gradovima izbeljuju, boje, prskaju ili kovrdžaju perje i prodaju ukrasne perike za glavu u stilu kakav trenutna moda zahteva. Siromašne žene sa posebno dugim, sjajnim perjem na glavi često ga prodaju radnjama za perike po prilično visokoj ceni.

          Stanovnici Gija pišu pero-olovkama. Tradicionalno, otac predaje komplet sopstvenih čvrstih, dugih perja sa vrata detetu koje počinje da uči da piše. Ljubavnici razmenjuju perje kojima pišu jedni drugima ljubavna pisma, lep je to običaj, pominje se i u poznatoj sceni u komadu Nesporazum koji je napisao Inuinui:

          O moje izdajničko pero, koje ispisa svoju ljubav

          prema njoj! Njegova ljubav – moje pero i moja krv!

          Gijani su ozbiljni, staloženi, tradicionalni ljudi, nezainteresovani za novine i zaziru od stranaca. Pružaju otpor tehnološkim izumima i novinama; pokušaji da im se prodaju hemijske olovke ili avioni, ili da se uvedu u divni svet elektronike, nisu uspeli.  Nastavljaju da pišu jedni drugima pisma perima, računaju u glavi, idu pešice ili se voze u kolima koje vuku velike životinje nalik psima a koje zovu ugnunima, nauče po koju reč drugog jezika samo kada je to neophodno i gledaju klasične pozorišne komade napisane u tradicionalom metru. Nikakva izloženost korisnim tehnologijama, čudima različitih spravica, naprednom naučnom znanju drugih dimenzija – jer Gij je prilično popularna turistička destinacija – ne čini se da izaziva zavist, pohlepu ili osećaj inferiornosti u grudima Gijana. Oni nastavljaju da rade ono što su oduvek radili, ne baš pompezno, ali sa nekom vrstom dosade, ljubaznom nezinteresovanošću i neprobojnošću iza čega možda leži krajnje samozadovoljstvo ili nešto sasvim drugačije.

          Neotesanija vrsta turista iz drugih dimenzija naziva Gijanje, naravno, ptičicama, ptičjim-mozgovima, praznoglavcima itd. Mnogi posetioci iz živahnijih dimenzija posećuju male, mirne gradove, voze se po prirodi u čezama koje vuku unguni, posećuju mirne ali šarmantne balove (jer Gijani vole da plešu) i uživaju u staromodnim večerima u pozorištu a da ne izgube ni delić prezira koji gaje prema domorocima. „Perje bez krila“ je ubičajeni sud koji sumira njihov stav.

          Takvi snishodljivi posetioci mogu provesti i nedelju dana u Giju a da ne vide domoroce sa krilima ili shvate da ono što su mislili da je ptica ili mali mlazni avion, u stvari žena koja leti.

          Gijani ne govore o svojim krilatim ljudima sem ukoliko ih neko ne pita o njima. Oni ih ne kriju niti lažu u vezi sa njima, ali ne nude informacije. Morala sam uporno da postavljam pitanja kako bih bila u mogućnosti da napišem sledeći opis.

          Krila se nikad ne razviju pre kasne adolescencije. Ne postoje nikakvi znaci da će se krila pojaviti sve dok se iznanada devojka od osamnaest godina ili mladić od devetnaest, ne probude sa blagom groznicom i bolom u lopaticama.

          Nakon toga sledi period od godinu dana ili više velikog fizičkog napora i bola, tokom kojeg se osoba koja prolazi kroz promenu mora dobro hraniti, utopljavati i čiji mir mora biti sačuvan. Ništa ne pruža tako dobro utehu kao hrana – letači u nastanku su strašno gladni većinu vremena – i uvijeni su ili ušuškani u ćebad dok im se telo restruktuira, nanovo stvara, ponovo gradi. Kosti postaju lakše i porozne, muskulatura celog gornjeg dela tela se menja, i koščate izbočine, razvijajući se brzo iz lopatica, izrastaju u velikom procesu rasta krila. Konačna etapa jeste rast perja na krilima, što nije bolno. Primaro perje je masivno i može biti metar dugačko. Raspon krila odraslog muškarca je oko četiri metra, kod žena je otprilike pola metra manje. Kruto perje niče na listovima nogu i zglobovima koje se širi tokom leta.

          Bilo kakav pokušaj mešanja u proces rasta krila, pokušaj sprečavanja ili zaustavljnja rasta, beskoristan je, škodljiv ili fatalan. Ukoliko krilima nije dozvoljeno da se razviju, kosti i mišići počnu da se uvijaju i smanjuju što izaziva nepodnošljiv, neprestan bol. Amputacija krila ili perja za letenje, u bilo kojoj fazi, dovodi do spore i mučne smrti.

          Među nekim od najkonzervativnijih, arhaičnih naroda Gija, plemenskim društvima koja žive duž ledenih obala severnih, polarnih oblasti i stočara u hladnim, jalovim stepama daleko na jugu, ova ranjivost krilatih ljudi je našla mesto u religiji i ritualima. Na severu, čim mladi pokažu kobne znake, on ili ona bivaju uhvaćeni i predati plemenskim starešinama. Uz rituale koji su slični njihovim pogrebnim obredima, privežu teško kamenje oko nogu i ruku žrtve, zatim u procesiji odlaze do litice odakle gurnu žrtvu, uz uzvike: „Leti! Leti za nas!“

          Među stepskim plemenima, krilima se dopušta da se razviju u potpunosti, dok se o mladoj osobi kojoj niču krila pobožno vodi računa cele godine. Recimo da devojka pokazuje kobne simptome.  U svom grozničavom transu ona deluje kao šaman i prorok. Sveštenici je slušaju i ljudima interpretiraju sve što ona govori. Kada joj se krila u potpunosti razviju, vezuju ih uz njena leđa. Zatim celo pleme krene sa njom do najbližeg visokog mesta, litice ili grebena –  često je u pitanju putovanje koje traje nedeljama po ravnoj, pustoj zemlji.

          Na uzvisini, nakon više dana plesanja i udisanja dima koji izaziva halucinacije a koji dolazi od tinjajuće vatre bjubju drveta, sveštenici odlaze sa mladom ženom, svi su drogirani, plešu i igraju, do ivice litice. Tu joj oslobađaju krila. Ona ih širi po prvi put, a zatim, kao mladi soko koji napušta gnezdo, teturavo skače sa litice u vazduh, divlje lupajući velikim, slobodnim krilima. Bez obzira da li uzleti ili padne, svi muškarci plemena, vrišteći od uzbuđenja, odapinju na nju strele ili bacaju koplja za lov sa oštricama na vrhu. Ona pada, probodena desetinama strela i kopalja. Klizi niz ivicu i ukoliko je ostalo išta života u njoj, oni ga isteraju kamenjem. Zatim njeni saplemenici bacaju kamenje koje naslažu iznad njenog tela sve dok ono ne bude zakopano u humci-mogili[1].

          Postoje mnoge mogile u podnožju svakog strmog brda ili  grebena u celoj stepskoj zemlji. Drevne mogile daju kamen za nove.

          Mladi ljudi koji prolaze kroz taj proces se mogu spasti bekstvom ali slabost i groznica koji prate razvoj krila ih osakaćuju i nikad ne uspeju da odu daleko.

          Postoji narodna priča sa južnih granica Merma o krilatom čoveku koji je skočio u vazduh sa žrtveničke litice i tako snažno leteo da je umakao kopljima i strelama i nestao na nebu. Prvobitna priča se tu završava. Dramski pisac Norver je iskoristio tu priču kao osnovu za svoju romantičnu tragediju. U njegovom komadu Prelaz, mladić je ugovorio tajni sastanak sa svojom voljenom i odleteo tamo da bi se našao sa njom, ali ona je nehotice odala mesto sastanka drugom udvaraču koji ih tamo čeka. Dok se ljubavnici grle, udvarač baca svoje kopolje i ubija krilatog čoveka. Devojka izvlači nož i ubija ubicu i zatim – nakon razmenjivanja tugaljivih oproštaja sa onim krilatim koji još uvek nije umro – ubija i sebe. Komad je melodramski ali, ukoliko se dobro postavi na sceni, veoma je dirljiv; svi imaju suze u očima kada heroj po prvi put sleti poput orla i kada, dok umire, grli dragu svojim velikim, bronzanim krilima.

          Verzija komda Prelaz je izvođena u mojoj dimenziji pre nekoliko godina, u Čikagu, u pozorištu Stvarna realnost. Naziv komada je bio preveden kao Žrtvovanje anđela što je verovatno bilo potrebno, ali je to bio prilično nesrećan izbor prevoda. U mitovima i verovanjima Gijana ne postoji bilo što je nalik našim anđelima. Sentimentalne slike slatkih, malih heruvima sa malim krilima, lebdećih duhova čuvara ili impresivne predstave božanskih glasnika bi ih iznenadile kao skaredno izrugivanje nečemu čega se svaki roditelj i svaki adolescent plaši: kao retki ali zastrašujući deformitet, breme, smrtna presuda.

          Među urbanim Gijanima, taj strah je donekle umanjem s obzirom da se krilati ljudi tamo tretiraju ne kao žrtveni jarci već se prema njima odnose tolerantno i čak sa saosećanjem kao prema ljudima koji imaju najgoru vrstu hendikepa.

          Nama se to može činiti čudnim. Lebedeti iznad glava onih koji su vezani za zemlju, nadmetati se sa orlovima i leteti visoko sa kondorima, igrati u vazduhu, jahati vetar, ne u bučnoj metalnoj kutiji ili na plastičnoj i platnenoj napravi sa uzicama, nego na sopstvenim ogromnim, jakim, sjajnim, raširenim krilima – kako to može biti bilo šta drugo sem radosti, slobode?  Koliko nemaštoviti, srca i duše od olova, Gijani moraju biti pa da bi pomisle da su ljudi koji mogu da lete bogalji!

           Ali oni za to imaju razlog. Činjenica je da krilati Gijani ne mogu da veruju svojim krilima.

          Ne postoji greška što se tiče strukture samih krila. Ona zadivljujuće dobro služe, sa malo prakse, za kratke letove, za lebdenje bez muke i korišćenje vazdušnih struja i, sa više prakse, za prevrtanja i okretanja, vazdušne akrobacije.  Kada krilati ljudi dosegnu punu zrelost, ukoliko redovnog lete, mogu postići veliku sigurnost u letu. Mogu ostati u vazduhu gotovo neodređeno vreme. Mnogi da nauče da spavaju dok su u vazduhu. Letovi od preko dve hiljade milja su bili zabeleženi, uz kratka lebdeća zaustavljanja zbog jela. Većinu ovih dugih letova su preduzele žene, čija tela, koja su laka, kao i struktura kostiju, im daju prednost u pogledu dalekih letova. Muškarci, sa svojom moćnijom muskulaturom bi odnosili pobede na takmičenjima u brzom letenju da je takvih takmičenja bilo. Ali Gijani, barem beskrilna većina, nisu zainteresovani za rekorde ili nagrade, a posebno ne one koje se dobijaju u nadmetanjima koja podrazumevaju i visoki rizik od smrti.

          Problem koji postoji jeste što su krila letača podložna iznenadnim, katastrofalnim slomovima.  Inženjeri letenja i medicinski istraživači sa Gija i sa ostalih mesta nisu uspeli da pronađu uzrok. Dizajn krila nema uočljive greške; njihov slom mora biti uzrokovan još uvek nedefinisanim fizičkim ili psihološkim faktorom, nekompatibilnosti procesa rasta krila sa ostatkom tela. Na žalost, slabost se ne pojavljuje unapred; nije moguće predvideti slom krila. Pojavljuje se bez upozorenja. Letač koji je ceo svoj odrasli život leteo bez ikakvih problema, jednog jutra uzleti i, nakon što je dosegao potrebnu visinu, odjednom, šokiran, otkrije da ga krila ne slušaju – ona počnu da se tresu, zaklapaju, lupaju – paralizovana. I letač pada poput kamena.

          Medicinska literatura kaže da se u dvadeset letova jedan završi slomom. Letači sa kojima sam ja pričala smatraju da slom krila nije ni približno tako čest, govoreći o ljudima koji su decenijama leteli svakoga dana. Ali oni ne žele da pričaju o tome sa mnom, a možda čak ni između sebe. Čini se da ne preduzimaju nikakve preventivne mere ili rituale, prihvatajući slom kao nešto što se dešava sasvim nasumično. Do sloma može doći i tokom prvog leta ali i tokom hiljaditog. Uzrok nije pronađen – nasleđe, životno doba, neiskustvo, nesvestica, način ishrane, emotivno ili fizičko stanje. Svaki put kada letač ode u vazduh, šanse za slom krila su iste.

          Neki prežive pad. Ali nikada ponovo ne polete, zato što ne mogu. Jednom kada dođe do sloma krila, posle toga ona postaju neupotrebljiva. Ostaju paralizovana, vuku se pored ili iza svog nosioca poput velikog i teškog pernatog ogrtača.

          Stranci često pitaju zašto letači ne nose padobrane u slučaju sloma. Nema nikakve sumnje da bi oni to mogli. Ipak, to je pitanje temperamenta. Krilati ljudi koji lete su oni koji voljno pristaju na rizik sloma krila. Oni koji ne pristaju na rizik, ne lete. Ili možda, oni koji to smatraju rizikom ne lete, a oni koji lete to ne smatraju rizikom.

          S obzirom da je amputacija krila uvek fatalna i da hirurško uklanjane bilo kojeg njihovog dela izaziva akutni, neizlečiv, onesposobljavajući bol, pali letači i oni koji odluče da ne lete moraju da vuku svoja krila za sobom celog svog života, kroz ulice, niz i uz stepenice. Izmenjena struktura njihovih kostiju nikako nije pogodna za život vezan za zemlju. Lako se umaraju tokom hodanja i često lome kosti i povređuju mišiće. Tek nekoliko letača koji ne lete, doživelo je šezdeset godina.

          Oni koji lete suočavaju se sa smrću svaki put kada uzlete. Međutim, neki od njih su živi i lete i sa osamdeset godina.

          Zaista je to divan prizor, uzletanje. Ljudska bića nisu tako nezgrapna kao što sam mislila da će biti, nakon što sam videla nimalo ljupko lepetanje krilima pelikana i labudova dok uzleću iako su oni pravi gospodari vazduha kada se jednom nađu na nebu. Naravno da je lakše vinuti se sa grane ili sa neke uzvisine, ali kada takvih pogodnosti nema, sve što im je potrebno jeste staza od dvadeset ili dvadeset i pet metara, dovoljna za nekoliko manjih skokova i zamaha krila a zatim korak koji ne dotiče zemlju i u vazduhu su, jedre – možda kruže kako bi se osmehnuli i mahnuli ka podignutim licima sa zemlje pre nego što se uzdignu poput strele iznad krovova ili brda.

          Lete sa čvrsto stisnutim nogama, telom izvijenim malo unazad, dok im se perje na nogama širi u rep nalik sokolovom ukoliko je to potrebno. Kako ruke nemaju mišićnu vezu sa krilima – krilati Gijani su stvorenja sa šest udova – ruke mogu da drže stisnutim uz telom kako bi se smanjio pritisak vazduha i povećala brzina. Tokom opuštenog leta, sa rukama mogu da rade šta god hoće – češu glavu, ljušte voće, skiciraju pejzaž iz ptičje perspektive, drže bebu. Mada, ovo poslednje sam videla samo jednom i uznemirilio me je.

          Više puta sam razgovarala sa krilatim Gijanom po imenu Ardiadia; ovo što sledi je ono što je mi je on saopštio i što sam zabeležila, uz njegovu dozvolu, tokom naših razgovora.

          Oh, da, kada sam saznao – kada je to počelo da se dešava meni, znate – bio sam šokiran. Užasnut! Nisam mogao da verujem. Bio sam tako siguran da se to meni neće dogoditi. Kada samo bili deca, znate, imali smo običaj da se šalimo o ovome ili onome da je on „leteći“ ili bismo rekli, „Uzleteće on jednog dana.“ Ali ja? Meni da izrastu krila? Meni se to neće dogoditi. I tako, kada je počela da me boli glava i kada su me zubi neko vreme boleli, a zatim su i leđa počela da me bole, nastavio sam sebi da govorim da je to samo zubobolja, da imam infekciju, upalu… Ali kada je zaista počela, više nisam mogao da se zavaravam. Bilo je užasno. Zaista ne mogu da se setim mnogo toga u vezi sa tim. Bilo mi je loše. Bolelo je. Prvo, kao noževi koji idu napred-nazad između ramena i kao kandže koje mi idu duž kičme. A zatim svuda, po rukama, nogama, prstima, licu… I bio sam toliko slab da više nisam mogao da stojim. Ustao sam iz kreveta i pao na pod i više nisam mogao da ustanem. Ležao sam i dozivao majku, „Mama! Mama! Molim te, dođi!“ Ona je spavala. Radila je do kasno, kao konobarica u restoranu i nije dolazila kući pre ponoći tako da je čvrsto spavala. I mogao sam da osetim kako pod postaje vreo poda mnom, bio sam tako vruć zbog groznice i pokušavao sam da pomerim lice kako bih pronašao hladnije mesto na podu…

          Pa, nisam siguran da li je bol prestao ili sam se ja prosto navikao na njega, ali nakon nekoliko meseci je bilo malo bolje. Ali je i dalje bilo teško. I dugo, dosadno i čudno. Samo sam ležao. Ne na leđima. Nikada više ne možete da ležite na leđima, znate. Bilo je teško za spavanje noću jer kada boli, najviše boli noću. Uvek je prisutna mala groznica, čudne misli, ideje. I nesposobnost da se misao dovede do kraja, da se ideja zadrži. Osećao sam se kao da više nisam sposoban da mislim. Misli su mi samo dolazile i prolazile dok sam ih ja gledao. I nisu više postojali ni planovi za budućnost jer šta mi je mogla biti budućnost? Razmišljao sam o tome da postanem učitelj. Moja majka je bila veoma uzbuđena zbog toga, ohrabrivala me je da nastavim sa školom još godinu dana, kako bih se kvalifikovao za učiteljski koledž… Pa… Proslavio sam svoj devetnaesti rođendan ležeći u svojoj maloj sobi u našem trosobnom stanu iznad prodavnice u ulici Proizvođača čipke. Majka je donela neku finu hranu iz restorana i bocu medenog vina i pokušali smo da proslavimo rođendan, ali ja nisam mogao da pijem vino a ona nije mogla da jede jer je plakala. Ali ja sam mogao da jedem, umirao sam od gladi, stalno, i to je razveselilo… Jadna mama!

          I tako, malo po malo, izvukao sam se iz svega toga i krila su porasla; u početku, bile su to velike, ružne, gole stvari koje vise, odvratne, a kada je počelo da raste paperje poput džinovskih bubuljica još su gore izgledale. Ali kada je izniklo primarno i sekundarno perje i kada sam počeo da osećam mišiće u krilima, kao i da ih protresam i podižem pomalo – a više nisam imao ni groznicu, ili sam se samo navikao na nju, nisam više siguran – kada sam mogao da ustanem i hodam, osetio sam kako mi je telo postalo lagano kao da gravitacija nema uticaja na mene i pored težine tih ogromnih krila koja su se vukla za mnom… ali nisam mogao da ih uzdignem, da ih podignem sa poda…

          Ni sebe. Bio sam vezan za zemlju. Osećao sam da mi je telo lagano ali umorio bih se čak i kad bih pokušao da hodam, postajao bih slab i drhtav. Bio sam prilično dobar pri širokim skokovima ali nisam mogao da podignem obe noge u isto vreme sa zemlje.

          Počeo sam da se osećam bolje ali me je mučilo što sam tako slab i osećao sam se kao da sam zatvoren. Zarobljen. Onda je letač svratio, čovek iz gornjeg dela grada koji je čuo za mene. Letači vode računa o deci koja prolaze kroz promene. Svraćao je nekoliko puta kako bi umirio moju majku i da bi video da li mi je dobro. Bio sam mu zahvalan zbog toga. Zatim je jednom došao i dugo pričao sa mnom, i pokazao mi je vežbe. I radio sam ih, svaki dan, stalno – satima i satima. Šta sam drugo imao da radim? Voleo sam da čitam ali više mi knjige nisu zadržavale pažnju. Voleo sam da idem u pozorište, ali to više nisam mogao da radim s obzirom da nisam bio dovoljno jak. Sem toga, mesta poput pozorišta nemaju prostora za ljude sa neuvezanim krilima. Zauzimaš suviše prostora, izazivaš metež. Dok sam išao u školu bio sam dobar u matematici ali više nisam imao dovoljno pažnje za rešavanje problema. Izgledali su mi nevažni. I tako nisam imao šta drugo da radim sem vežbi koje mi je letač pokazao. I radio sam ih. Stalno.

          Vežbe su mi pomogle. Iako nije bilo dovoljno prostora čak ni u našoj dnevnoj sobi, ni jednom nisam mogao da uradim vertikalno protezanje, ali radio sam ono što sam mogao. Osećao sam se bolje, postajao sam jači. Najzad sam počeo da osećam da krila zaista moja. Da su deo mene, ili da sam ja deo njih.

          I onda, jednoga dana više nisam mogao da podnesem da budem u kući. Trinaest meseci sam bio u kući, u te tri male sobe, zapravo, najveći deo vremena sam provodio samo u jednoj sobi, trinest meseci! Mama je bila na poslu. Ja sam sišao. Spustio sam se prvih deset stepenica dole a zatim sam podigao krila. Iako je stepenište bilo uzano, uspeo sam da malo uzdignem krila i zakoračivši, spustio sam se niz šest stepenika lebdeći. Pa, na neki način. Prilično jako sam se udario prilikom spuštanja u podnožju stepeništa, kolena su mi se savila ali nisam zaista pao.  Nije to baš bilo letenje ali nije bilo ni padanje.

          Izašao sam napolje. Vazduh je bio divan. Osećao sam se kao da sam živeo bez vazduha godinu dana. Zapravo, osećao sam se kao da nikada nisam zaista znao šta je vazduh tokom celog svog života. Čak i u toj uzanoj, maloj ulici, sa kućama koje su gotovo visile iznad ulice, duvao je vetar, iznad glave mi je bilo nebo a ne plafon. Vazduh svud oko mene. Počeo sam da hodam. Nisam imao nikakav plan. Želeo sam da odem iz uličica i prolaza i da odem negde na otvoreno, do kakvog velikog trga ili parka, bilo gde sa otvorenim nebom iznad. Video sam da ljudi pilje u mene ali me nije bilo briga. I ja sam imao običaj da piljim u ljude sa krilima, onda kada nisam imao krila. To nije značilo ništa, bila je u pitanju čista radoznalost. Krila nisu baš tako uobičajena. Pitao bih se ranije kakav je osećaj imati ih, znate. U pitanju je neznanje. I zato mi sada nije bilo važno što ljudi gledaju u mene. Žudeo sam da odem negde gde nema krovova. Noge su mi bile slabe i drhtave ali su nastavile da idu i, ponekad, kada ulica nije bila preplavljena ljudima, podigao bih malo krila, rastresao ih, osetio strujanje vazduha ispod perja i na kratko bi mi lako da hodam.

          I stigao sam do voćne pijace. Pijaca je bila zatvorena, bilo je veče, tezge su bile gurnute u stranu tako da se u sredini nalazio veliki prazan prostor, kaldrmisan. Stajao sam tu ispod Kancelarije za ispitivanje,  radio vežbe neko vreme, podizanje i protezanje – po prvi put sam mogao da uradim vertikalno protezanije do kraja, i bilo mi je divno. Zatim sam počeo da kaskam po malo dok sam protezao krila, i noge bi mi se podigle sa zemlje na trenutak, i nisam mogao da odolim, počeo sam da trčim i podižem krila i da lepetam krilima, a zatim da ih ponovo širim, i bio sam u vazudhu! Ali tu se nalazila Zgrada za Mere i težinu pravo ispred mene, njena siva, kamena fasada mi je bila ispred lica, i morao sam da se odbijem, odgurnem od nje rukama, i spustim se na trotoar. Međutim, okrenuo sam se i ispred mene se nalazila cela, slobodna staza za trčanje koja je išla preko pijace do Kancelarije za ispitivanje. I, potrčao sam i uzleteo.

          Neko vreme sam se samo obrušavao oko pijace, leteći nisko, učeći kako da se okrenem i spuštam bočno i kako da koristim perje na repu. Prilično prirodno se to dešavalo, prosto osećaš šta treba da radiš, vazduh ti kaže… ali ljudi na zemlji su gledali gore, prema meni i saginjali se kada bih se suviše naglo spuštao, ili gubio kontrolu nad letenjem… To mi nije bilo važno. Leteo sam preko sat vremena i nakon što je pao mrak i pošto su svi ljudi otišli. Do tad sam se već popeo iznad krovova. Ali, shvatio sam da mi se mišići krila umaraju i da bi bilo bolje da se spustim. A to je bilo teško. Mislim, spuštanje je bilo teško jer nisam znao kako to da uradim. Spustio sam se kao džak pun kamenja, bam! Gotovo sam istegao članak i tabani su me pekli kao da sam se spustio na vatru. Ako me je iko video, mora da se smejao. Ali i to mi nije bilo važno. Bilo je teško biti na zemlji. Mrzeo sam što sam se spustio. Hramao sam ka kući, vukao krila koja mi na zemlji nisu bila ni od kakve koristi, osećao sam se slabim, teškim.

          Trebalo mi je dosta vremena da stignem kući a mama je došla odmah posle mene. Pogledala me je i rekla: „Bio si napolju,“ i ja sam rekao, „Leteo sam, mama,“ i ona je briznula u plač.

          Bilo mi je žao nje ali ništa više nisam imao da joj kažem.

          Nije me čak ni pitala da li ću ići da letim. Znala je da hoću. Ne razumem ljude koji imaju krila i ne koriste ih. Pretpostavljam da su zainteresovani za sopstvenu karijeru. Možda su bili već zaljubljeni u nekog na zemlji. Ali to mi se čini… Pa, ne znam. Zaista to ne mogu da razumem. Želju da ostaneš dole. Izbor da ne letiš. Ljudi bez krila nemaju izbora, nije njihova krivica što su prizemljeni. Ali ako imaš krila…

          Naravno, možda se plaše sloma krila. Slom krila ti se neće desiti ako ne letiš. Kako bi mogao? Kako nešto može da se slomi ako se nikad i ne koristi?

          Pretpostavljam da je bezbednost važna nekim ljudima. Oni imaju porodicu ili obaveze ili posao ili nešto drugo. Ne znam. Morala bi da razgovaraš sa njima. Ja sam letač.

          Pitala sam Ardidadia kako zarađuje za život. Poput mnogih letača, radio je pola radnog vremena za poštu. Uglavnom je prenosio državnu prepisku i depeše na dužim relacijama, čak i preko mora. Očigledno su ga smatrali nadarenim i pouzdanim radnikom. Za posebno važne depeše, rekao mi je, uvek se šalju dva letača, u slučaju da jedan doživi slom krila.

          Imao je trideset i dve godine. Pitala sam ga da li je oženjen, odgovorio mi je da se letači nikada ne venčavaju; smatraju, rekao je, da su oni iznad toga. “Ljubavne afere na krilima,“ rekao je uz blagi osmehom. Pitala sam ga da li su afere uvek sa drugim letačima, rekao je: „Oh, da, naravno,“ nenamerno otkrivajući svoje iznanađenje ili prezir prema ideji o vođenju ljubavi sa nekim ko ne leti. Maniri su mu bili prijatni i uljudni, bio je veoma predusretljiv ali nije mogao da sasvim sakrije osećaj da je odvojen, drugačiji od onih bez krila, da u stvari nema ništa zajedničko sa njima. Kako bi i mogao drugačije da gleda na nas sem sa izvesne visine?

          Malo više sam ga pritisla kako bi mi rekao nešto o svom osećanju superiornosti i on je pokušao da mi objasni. „Kada sam rekao da je to kao dasmo ja i moja krila jedno, znate – to je to. Mogućnost letenja čini da sve ostale stvari deluju nezanimljivo. Ono što ljudi rade čini se trivijalnim. Letenje je celovito. Dovoljno. Ne znam da li to možete da razumete. U pitanju je jedno telo u celosti, jedno celovito ja, gore na celom nebu. Po vedrom danu, sunčanom, sa svim što leži dole, daleko… Ili na jakom vetru, u oluji – na moru, tad najviše volim da letim. Iznad neba po olujnom vremenu. Kada ribarski brodovi jure prema obali i ti imaš sve samo za sebe, nebo puno kiše i munja i oblake ispod svojih krila. Jednom, kod Rta Emer sam plesao sa tornadom… Da bi se letelo potrebno je dati sve od sebe. Sve ono što si, sve što imaš u sebi. I ako i padneš, padaš ceo. A ako padneš iznad mora, to je to, ko će ikada saznati, koga je briga? Ne želim da budem sahranjen u zemlji.“ Zbog same pomisli je malo zadrhtao. Mogla sam da vidim drhtaj duž njegovih dugih, teških, bronzano-crnih perja na krilima.

          Pitala sam ga da li afere na krilima ponekad dovedu do rađanja deci na šta je on nezainteresovano odgovorio – naravno. Navaljivala sam da mi još nešto kaže o tome na šta je on rekao da je beba velika smetnja za majku koja leti tako da, čim majka prestane da doji bebu, ostavlja je na „zemlji“, kako se izrazio, da je podižu rođaci. Ponekad se krilata majka toliko veže za dete da odluči da ostane na zemlji kako bi se brinula o njemu. Ovo mi je rekao sa nekom vrstom prezira.

          Deca letača imaju iste šanse da razviju krila kao i sva druga deca. Fenomenon ne uključuje genetski faktor već je u pitanju razvojna patologija svojstvena svim Gijanima; pojava krila se javlja u odnosu manje od jedan na hiljadu.

          Mislim da Ardiadia ne bi prihvatio reč patologija.

          Takođe sam pričala sa krilatim Gijaninom koji ne leti i koji je dopustio da snimim naš razgovor ali me je zamolio da ne koristim njegovo pravo ime. On pripada uglednoj advokatskoj firmi u malom gradom u centralnom Giju.

          Rekao je: „Nikada nisam leteo, ne. Imao sam dvadeset godina kada sam se razboleo. Mislio sam da sam bezbedan, jer sam navršio dvadeset godina. Bio je to strašan udarac. Moji roditelji su već potrošili prilično novca, žrtvovali su se kako bih ja išao na koledž. Bio sam dobar na koledžu. Voleo sam da učim. Imao sam intelekt. To što ću izgubiti godinu je bilo dovoljno loše. Nisam hteo da dozvolim da mi to pojede ceo život. Za mene, krila su bila samo izbočine. Izraštaji. Prepreka da hodam, igram, sedim na civilizovan način na normalnoj stolici, nosim pristojnu odeću. Odbijao sam da tako nešto stane na put mom obrazovanju, mom životu. Letači su glupi, sav im se mozak spusti u perje. Nisam hteo da zamenim svoj um za mogućnost letenja iznad krovova. Više sam zainteresovan za ono što se dešava ispod krovova. Nije mi stalo do pejzaža. Više volim ljude. I želeo sam normalan život. Želeo sam da se oženim, imam decu. Moj otac je bio blag čovek; umro je kad mi je bilo šesnaest godina i uvek sam mislio da, ukoliko bih bio dobar prema svojoj deci kao što je on bio prema nama, da bi to bio način da mu zahvalim, da mu odam poštu… Imao sam sreću da sam upoznao divnu ženu koju moj hendikep nije uplašio. U stvari, ona mi ne dopušta da krila nazivam hendikepom. Ona insistira na tome da je sve ovo – pokazao je na krila potezom glave – bilo prvo što je videla na meni. Tvrdi da je, kada smo se tek upoznali, za mene mislila da sam dosadan, arogantan mladić, sve dok se nisam okrenuo.“

          Perje na glavi mu je bilo crno sa plavom krestom. Njegova krila, mada su bila spuštena, vezana i privezana, kakva su uvek krila onih koji ne lete, kako ne bi smetala i kako bi bila što neprimetnija, bila su divnog perja tamno plave i paun-plave boje sa crnim prugama i ivicama.

          „U svakom slučaju, bio sam odlučan da mi noge ostanu da stoje čvrsto na zemlji, u svakom smislu. I ako sam se ikad mladalački zanosio letenjem na neko vreme, što nikad nisam uradio, čim sam se oporavio od groznice i delirijuma i pomirio se sa celim bolnim, beskorisnim procesom – ako sam ikad pomislio na letenje, onda kada sam se oženio, kada smo dobili dete, ništa, ništa me ne bi moglo naterati da zaželim makar da probam taj način života, čak i samo da pomislim da bih mogao da ga vodim. Krajnja neodgovornost takvog života, arogancija – arogancija tog života mi je veoma odbojna.“

          Neko vreme smo pričali o njegovoj advokatskoj praksi koja je bila vredna poštovanja jer se bavio zastupanjem siromašnih ljudi protiv prevaranata i profitera. Pokazao mi je šarmantne portrete svoje dvoje dece, starih jedanaest i devet godina, koje je on nacrtao sopstvenim perom. Šansa da bilo koje od njegove dece razvije krila je bila, kao i kod svakog Gijnina, jedan prema hiljadu.

          Pre nego što ću otići, pitala sam ga, „Da li ikada sanjate da letite?“

          Advokatski, nije žurio sa odgovorom. Pogledao je prema prozoru. „Zar to svi ne sanjaju?“ rekao je.

Prevod: Danijela Jovanović

Ursula K. Legvin (1929 – 2018) američka književnica poznata uglavnom po svojim knjigama iz oblasti naučne i epske fantastike. Diplomirala je 1951. francusku i italijansku renesansnu književnost na koledžu Redklif, a magistrirala 1952. na univerzitetu Kolumbija (francuska i italijanska književnost). Doktorske studije je nastavila u Francuskoj zahvaljujući Fulbrajtovoj nagradi ali ih nije završila. Pisanjem se profesionalno bavi od sredine šezdesetih godina.

Objavila je veliki broj knjiga i dobitnica je niza nagrada kako iz oblasti naučne fantastike tako i iz oblasti beletristike. Među njima, najznačajnija je nagrada Fondacije za nacionalnu knjigu (National Book Foundation) koja joj je dodeljena 2014. za izuzetan doprinos američkoj književnosti. Iako se njeni romani i priče svrstavaju u žanr fantastike oni prevazilaze bilo kakva žanrovska određenja i najbolje ih je posmatrati kao izuzetna beletristička dela.

Priča “Kaša na Ajlaku” je iz zbirke priča Changing Planes objavljene 2003. 


[1] Mogile, gomile naslaganog kamenja čije su veličine različite (od nekoliko naslaganih kamenova do čitavih brda vrlo složene strukture) i koje su služile da se obeleže putevi, granice ili grobna mesta. Datiraju iz neolitskog perioda i ranog bronzanog doba. (Prim. prev.)

NJU ORLEANS: POLUPRIKAZ/POLUPUTOPIS (DANIJELA JOVANOVIĆ)

Nju Orleans: poluprikaz/poluputopis

            Nedavno sam saznala da je ceremonija krunisanja Vilijama IV 1830. godine u Londonu bila tako traljavo izvedena da je u narodu bila prozvana polukrunisanje. Tekst koji je pred čitaocima sam slično (pod)naslovila – poluprikaz budući da se u njemu bavim i serijom „Treme“ koja je zapravo bila „okidač“ za nastanak ovog teksta, i – poluputopis budući da sam u njega utkala sopstvena sećanja na Nju Orleans o kojem dugo vremena želim da pišem nikako ne uspevajući da mu priđem sa prave strane, verovatno se plašeći izliva sopstvene sentimentalnosti što Nju Orleans ne zaslužuje. Ipak se nadam da ovaj tekst na kraju neće ispasti polutekst, da će čitaocu uspeti da pruži koliko-toliko koherentnu sliku Nju Orleansa, odnosno delića njegove prošlosti i sadašnjosti.

            Ovaj kratki uvod smeniće poezija. U pitanju je pesma Dejvida Hendersona, afroameričkog pesnika, napisana davnih 60-tih godina minulog veka.

Luizijana Nedeljnik br. 4

telefonski duet na radiju
one noći
kad smo izveli našu  vodeću damu iz zatvora
pričali su o postupanju s crncima
jedan belac je imao 
predlog:
	u slučaju nemira
	poplaviti kanale u crnačkom delu grada
verovatno im je ideju dala
prošla poplava
kada su velike radnje bile u opasnosti
i kad su morali da dignu u vazduh industrijski kanal
	da odvedu vodu
i desilo se da je bomba pala baš pored crnačkog
dela grada
mnogi crnci su se udavili
druge su prevezli privatnim brodovima
	za određenu nadoknadu

mnogi crci su se udavili
	grad
	nikada nije
	pribavio sva njihova imena

Pesma govori o rušenju nasipa 1927. godine kod parohije Sv. Bernar u Nju Orleansu gde su živeli Afroamerikanci kako bi se sprečilo plavljenje drugih delova grada. Posle uragana „Katrina“ 2005. godine, kada je veći deo Nju Orleansa bio poplavljen, javile su se teorije da je nasip ponovo bio namerno porušen u najsiromašnijem delu grada gde žive Afroamerikanci i koji je najviše i stradao (9th Ward). U prvoj epizodi „Tremea“, pomenute američke serije u produkciji HBO-a iz 2010. godine, koju je, neočekivano, režirala Poljakinja Anješka Holand, lik kojeg tumači Džon Gudman – i sam žitelj Nju Orleansa, u intervjuu koji daje britanskom novinaru, govori, zapravo – razjareno viče protiv tih „sumanutih“ teorija insistirajući na tome da za poplavu i stradanje Nju Orleansa nije kriva ni „Katrina“ ni namerno rušenje nasipa već strašni nemar svih predstavnika vlasti, od najnižih do najviših. I tu se saplićemo o duge istorijske niti. Kriminalni nemar je svakako bio glavni krivac, ali zbog istorijskog iskustva više je nego lako poverovati u to da su nasipi bili namerno srušeni.

Bison Skull Pile

Nju Orleans je grad opterećen teškom prošlošću koju lako nosi, toliko lako da je posetioci, uronjeni u njegovu omamljujuću muziku, hranu i alkohol, kao i slatkasto-opora isparenja Misisipija, jezera Pončartrejn, okolnih močvara i vijugavih rečnih rukavaca, čak i ne primećuju.  A ta prošlost izroni svaki put kada divlje oluje s Atlantika donesu poplave. Ni serija „Treme“ koja je bila povod da napišem ovaj tekst ne govori o toj prošlosti ali je ona ipak u njoj diskretno prisutna kroz jezik, ili je bolje reći – mešavinu jezika njenih likova, hranu – opet mešavinu – Afrike, Francuske, Španije, Italije i ponajmanje Amerike, muziku naročito, sasvim osobenu koja se razvila iz afričkog plesa i afričke muzičke tradicije koja podrazumeva korišćenje najrazličitijih udaračkih instrumenata, i nastale kao poseban izraz tegobnog života afroameričkog stanovništva. Serija je nazvana “Treme” po jednom od najstarijih delova grada u Nju Orleansu osnovanom 1810. godine u kojem su živeli “slobodni obojeni ljudi”. Budući “rasno izmešan” i „slobodan“, kraj je vrlo brzo postao centar afroameričke i kreolske culture, a danas je nadaleko čuven po svojim limenim duvačkim orkestrima. U Tremeu se nalazi Trg Kongo, mesto gde su robovima, za vreme francuske i španske kolonijalne vlasti u Luizijani, bila dozvoljena okupljanja nedeljom tokom kojih su mogli slobodno da igraju, pevaju, sviraju i izvode svoje religijske rituale (hudu, vudu i dr). Ova tradicija se nastavila i nakon što su SAD kupile Luizijanu 1803. godine što je bilo izuzetno s obzirom da je afrička muzika bila zabranjena svuda u protestantskim kolonijana i državama. Ipak, imajući u vidu da su SAD upražnjavale mnogo striktniju praksu robovlasništva u odnosu na Špance i Francuze, okupljanja su vremenom počela da jenjavaju da bi sasvim nestala jednu deceniju pre okončanja ropstva koje je došlo sa Američkim građanskim ratom. Krajem 19. veka, Trg je ponovo postao važno mesto okupljanja Afroamerikanca i Kreolaca što je bio razlog da 1893. godine gradske vlasti odluče da ga preimenuju u nadi da će sprečiti njihova dalja okupljanja.  Trg tako dobija ime po generalu konfederacije – P. G. T. Baugradu. Ipak, stanovnici Nju Orleansa su nastavili da ga nazivaju starim imenom. 2011. godine je najzad i zvanično vraćeno staro ime – Trg Kongo.

Charles Freger Mardi Gras Indians

Da se vratimo seriji – našu misao kao da vodi vijugavi Misisipi –  prva epizoda je premijerno bila prikazana u aprilu 2010. godine na HBO kanalu i išla je sve do decembra 2013, bilo je ukupno 36 epizoda. Serija počinje tri meseca nakon Katrine i diskretno prati živote stanovnika Nju Orleansa dok pokušavaju da obnove svoje domove usput sakupljajući krhotine sopstvenog života kao i života svog grada. Likovi u seriji su veoma raznoliki – muzičari, kuvari – šefica kuhinje i vlasnica restorana, vlasnica bara, radijski di-džej, policajci, advokatica, ponovo muzičari… Ovde bih izdvojila lik Albera koji je poglavica Mardi Gra Indijanaca, tačnije plemena „Čuvara plamena“, a kojeg tumači sjajni Klark Piters. Izdvajam ga iz više razloga – subjektivnih ali i objektivnih, tačnije, da bih u priču uvela Mardi Gra i Indijance. Mardi Gra ili „Debeli utorak“ je religijski praznik koji ima francuske korene. U pitanju je poslednji dan pred početak četrdesetodnevnog posta pred Uskrs. Slični praznici postoje u mnogim kulturama budući da se ljudi tada – pred post – lako prepuštaju različitim zadovoljstvima i neumerenostima. U Nju Orleansu se karneval za Mardi Gra održava od sredine 19. veka. Parada Indijanaca je najmanje poznati deo karnevala. Ona se uglavnom odvija u afroameričkim zajednicama unutar samog grada, mimo glavnih ruta. Maršrutu i vreme uvek određuje poglavica „plemena“ kojih danas u Nju Orleansu ima preko šezdeset. Mardi Gra Indijanci, oblačeći se u prekrasne indijanske kostime koje sami šiju, svojom paradom zapravo odaju poštu Indijancima Luzijane u znak zahvalnosti za pomoć koju su u prošlosti pružali odbeglim robovima. U početku, ove parade su bile veoma nasilne, prilikom susreta različitih „plemena“ su obavezno izbijale žestoke tuče, često sa smrtnim ishodima. Danas se „plemena“ nadmeću samo lepotom svojih kostima, dok su noževe, neretko i pištolje, zamenile igle, perje i perlice. Njihovi božanstveni kostimi često vrede i po više hiljada dolara. Ipak, ratnički ritual je ostao – ispred svakog „plemena“ prvo ide „izvidnik“ (spy boy) u običnoj odeći koji obaveštava „nosioca zastave“ (flag boy) i poglavicu (big chief) da li im u sustret ide suparničko „pleme“; uz poglavicu obavezno ide „divlji čovek“ (wild man) koji nosi simbolično oružje. Tokom marša, Indijanci pevaju i igraju uz pratnju bubnjara. Reči pesme su ponajviše na izmišljenom jeziku, takozvanom indijanskom lingu. Prilikom susreta, pripadnici „plemena“ se nadmeću, zapravo njihove poglavice provociraju „sočnim“ jezikom jedan drugog u pogledu kostima, idući u krug uz gromoglasno udaranje bubnjeva. „Okršaj“ se završava uz obostrano uvažavanje. U poslednjih par godina Indijanci sve češće učestvuju u glavnim paradama u gradu. Verovatno je tome doprinela i sama serija „Treme“, odnosno velika privlačnost ličnost jednog od njenih glavnih likova – velikog poglavice Albera.

Charles Freger Mardi Gras Indians 2014

Kako se ovaj deo pripovesti ne bi pretvorio u sentimentalnu fikciju čemu danas naginje većina istorijskih pripovesti naročito ukoliko je turizam istorijskih mesta podsticaj za njihov nastanak, podsetiću da su Afroamerikance koji su se borili na strani Amerikanaca protiv Indijanaca za vreme takozvanih Indijanskih ratova koji su bili vođeni, u većem ili manjem obimu, od početka naseljavanja evropskih doseljenika pa sve do početka 20. veka, Indijanci nazivali Bufalo vojnicima. Pretpostavlja se zbog njihove kose koja je Indijance podsećala na krzno bufala, ili su se možda ovi vojnici ogrtali kožom bufala tokom zime. U svakom slučaju, moglo bi se reći da sećanje Mardi Gra Indijanca i Indijanca – starosedelaca koji danas jedva da čine 0.7% populacije Nju Orleansa, na zajedničku prošlost nikako nije isto. Verovatnije je da je običaj oblačenja indijanske odeće više bio odraz starog običaja ukrašavanja perjem prilikom okupljanja robova na Trgu Kongo, nego izraz zahvalnosti kako današnje, politički korektno vreme želi da ga vidi. Ovde ću morati da se osvrnem i na sudbinu bufala koja je neraskidivno vezana za starosedeoce severne Amerike. Usled masovnog lova koji je zapravo bio pokolj, bufala su skoro izumrla tokom 19. veka na teritoriji severne Amerike.   Krajem 18. veka ih je bilo negde oko 60 miliona, da bi 1889. godine njihov broj spao na jedva 550 jedinki. Istrebljenju bufala se pristupilo radi potčinjavanja Indijanaca budući da su bufala igrala centralnu ulogu u njihovim životima kao izvor ishrane, kože od koje se izrađivala odeća i skloništa, kosti i rogova – za izradu oruđa. Takođe, bufala su ubijanja i da bi se obezbedio prostor za uzgoj domaćih goveda, a i zbog izgradnje železnice kojoj su smetala krda ovih velikih životinja. Sredinom 20. veka je započet rad na tome da se njihov broj poveća i da se vrate u prirodu. Danas se preko 30.000 bufala slobodno kreće po nacionalnim parkovima i rezervatima prirode u SAD, Kanadi i Meksiku. 

Charles Freger Mardi Gras Indians 2014

Za Nju Orleans sam se istinski zainteresovala preko knjige (a kako drugačije?) „Zavera budala“ Džona Kendija Tula.  U pitanju je knjiga koja na neobično živ i (jezički) živahan način opisuje Nju Orleans da, kada je pročitate, prvo što pomislite bude da morate da posetite Nju Orleans jer je čaroban.  Nažalost, i priča o knjizi i njenom autoru je optrećena teškom prošlošću kao i sam Nju Orleans. Džon Kenedi Tul koji je rođen 1937. godine u Nju Orleansu, i koji je predavao engleski jezik na Univerzitetu jugozapadne Luzijane i Dominikanskom koledžu u Nju Orleansu, je 1969. godine izvršio samoubistvo pretpostavlja se (i zbog toga) jer je godinama bezuspešno pokušavao da objavi svoj rukopis „Zavera budala“. Posle Tulovog samoubistva, njegova majka je nastavila da ubeđuje izdavače da barem pročitaju rukopis njenog sina. Persi Voker, pisac, je pristao da ga  pročita, ostao oduševljen njim i ubedio Univerzitet Luizijane da objavi knjigu u 2.500 primeraka 1980. godine. Knjiga je doživela veliki uspeh koji uživa i danas, i njenom autoru je posthumno dodeljena Pulicerova nagrada. Hvala Telmi D. Tul i Persi Vokeru. Hvala Nju Orleansu i njenim stanovnicima što postoje i što su podigli statuu Ignacija Ž. Rajlija, mog omiljenog književnog lika, glavnog protagoniste romana. Statua se nalazi u Kanal ulici, ispred ulaza u Hajat hotel gde se nekada nalazila robna kuća D. H. Holmsa opisana u romanu. Bronzani Ignacijus stoji uspravno „lagodno i razumno obučen“, i nadmeno posmatra gomilu „tražeći znake lošeg ukusa u njihovom načinu odevanja“ jer po Ignacijusu: „posedovanje bilo čega novog ili skupog samo je odražavalo lični nedostatak teologije i geometrije; čak je moglo da dovede u sumnju i čitavo stanje duha“.[1] Smatram sebe veoma srećnom jer sam posetila Nju Orleans i držala bronzanog Ignacijusa Ž. Rajlija za ruku. Za sve one koje bi voleli da upoznaju Nju Orleans, a ne mogu da ga posete, toplo preporučujem bezvremenu „Zaveru budala“ i sjajni „Treme“.


[1] Džon Kenedi Tul, Zavera budala, Beograd, 1999, 5. (prevod Tatjana Milićev i Randall A. Major)

Danijela Jovanović (1975, Šabac), diplomirala je na Odeljenju za istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavljen joj je roman Vatra (2008), istorijska studija Romi u Jevrejskom logoru Zemun 1941-1942 (2012), zbirka poezije Red ovoga, red onoga (2018) i knjige prevoda: Afroamerička poezija, izbor i prevod (2015); Brajan Henri, Karantin (2010); Enes Halilović, Leaves on Water (2009). Uređuje rubriku Za antologiju u časopisu Eckermann. Autorske radove i književne prevode objavljuje u periodici. Član je Srpskog književnog društva. Živi i radi u Beogradu. Autorka je nedavno objavljene knjige Od rajskog vrta do Kembelove supe. Prilozi za istoriju hrane i ishrane (Filip Višnjić, 2022).

PESME (DANIJELA JOVANOVIĆ)

Alhemija

Sneg se otopio
u kap vode pretvorio
niz čizmu skliznuo
u dijamant pretočio
sunce ga zrakom pogodilo
i evo ga sad
sija i
sija.


Usput

Uz put
topole stoje
skoro sasvim gole.
Samo na svakoj najvišoj grani
po koja zlatna liska treperi.
Ostale
s grana donjih
već su odavno u blato pale.
I tako
okrunjena stabla
kroz mrtvi pejzaž se nižu
ideji jednakosti kao da se rugaju.


Martovske ide
 
Uz izlokanu stazicu
pored novog megamarketa
grane džanarika se nadvile.
Strehu maltene napravile.
 
Rascvetane, mirisne
megamarket su zasenile
od razbacanog đubreta pogled odvukle
korak kupcima usporile
u srca im nemir uvukle.


Zimska

Janus nam svoj lepši profil danas prikazuje.
Sunčano je, mraza & snega nema
samo vetar duva
razigrano doduše:
badnjacima, šarenim kesama, papirima
ogolele krošnje je ukrasio,
žičane ograde isto:
pocepane kese - kineski zmajevi
na njima se vijore.
Svečarsku atmosferu upriličio
mogli bismo ako bi hteli
i tako reći.


Zvezdarski vilajet

Umorilo mi se oko od istih prizora.
Pogled mi više ne ide u susret stvarima
već se sudara sa njima.
Za stereotipnom lepotom posegnuću ovde -
da li bi da na Alpima
kojim slučajem živim
osećala isto?
Ili na havajskom ostrvu nekom?
Ume li i lepota
prisustvom stalnim
oči da umori?


Mornari, mornari

Noć je mlada,
najsjajnija zvezda
ujednačeno sija.
Nijednom zatreperiti neće.
Sa zapada baca svoj sjaj na nas
skoro svako veče.
Ne pulsira
samo tako uporno svetli
kao reflektor zemaljski.
(Zar tako zvezda blesak lije?
Mandeljštamovo pitanje
mislima mi se vije!)
Najsjajnija jeste
ipak
Severnjača nije
sigurno
tvorevina je u potpunosti ljudska.
Šta bi radili nekadašnji mornari
da se sad na moru nađu?
Posumnjali u svoje astronomsko znanje
sigurno
i nasukali se.


De origine rerum

Pored Junoninog hrama
na Kapitolu
Rimljani su
kovnicu novca imali.
Tu su je podigli u čast boginji
koju su još
Moneta –
„ona koja opominje“
zvali
jer ih je uvek
dobrim savetima obasipala
i tako ih srećom zasipala.
Novac je sreća
- nesrećan zaključak
Rimljani su izveli
i nama ga izvezli.


Afrika

                   Patrisu Lumumbi

streljački vod puške je podigao, pucao
- na mestu je mrtav ostao
u plitki grob su ga zakopali
pa otkopali
odneli 200km dalje
ponovo zakopali
ponovo otkopali
udove mu isekli
u kiselini ga rastvorili
da od njega ništa ne ostane
ipak
belgijski policajac
nije odoleo
kao trofej
njegov zlatni zub je sačuvao
sad zub u Afriku vraćaju
ćerki da ga daju
šta će ona s njm?


Kako su stradali „Ona“ Indijanci od ruku evropskih doseljenika

Santa leda
plutajući vaš je grob
i mesto pogubljenja
tamo na kraju sveta
gde je Ognjena zemlja.
Za one na obali
vi ste meta
ni lovina čak
i to pokretna
da oko izoštre
preciznost puške provere.
Od vas je jedino ime ostalo
i fotografija par.

ULIKSOVE (NE)ZGODE (DANIJELA JOVANOVIĆ)

Danijela Jovanović (1975, Šabac), diplomirala je na Odeljenju za istoriju na Filozofskom
fakultetu u Beogradu. Objavljen joj je roman Vatra (2008), istorijska studija Romi u Jevrejskom
logoru Zemun 1941-1942
 (2012), zbirka poezije Red ovoga, red onoga (2018) i knjige prevoda:
Afroamerička poezija, izbor i prevod (2015); Brajan Henri, Karantin (2010); Enes Halilović,
Leaves on Water (2009). Uređuje rubriku Za antologiju u časopisu Eckermann. Autorske radove
i književne prevode objavljuje u periodici. Član je Srpskog književnog društva. Živi i radi u Beogradu.

Uliksove (ne)zgode

Džojsov Uliks je prvo počeo da izlazi u vidu nastavaka 1918. godine u američkom književnom časopisu Litl Rivju (The Little Review) čije je sedište bilo u Čikagu, a potom u Njujorku, dok je u celosti, kao knjiga, prvi put bio objavljen 1922. godine u Parizu (Sheakspire and Company). Časopis Litl Rivju su osnovale i uređivale Margaret Anderson i Džejn Hip, dok je urednik internacionalnog odeljka bio književnik Ezra Paund. Upravo na insitiranje Ezre Paunda, Džojs je pristao na objavljivanje svog romana u nastavcima.Međutim, već 1920. godine Društvo za suzbijanje poroka iz Njujorka je pokrenulo postupak da se dalje izlaženje Uliksa zabrani. Iste godine, sud u Njujorku je doneo odluku da se Margaret Anderson i Džejn Hip osude zbog objavljivanja opscenosti i da se dalje izlaženje Uliksa zabrani, dok su kopije časopisa bile konfiskovane i uništene.

Sudija Okružnog suda u Njujorku, Džon Vulzi (John M. Woolsey) 6. decembra 1933. godine doneo je odluku kojom je ranija presuda o zabrani štampanja i unošenja romana Uliks u SAD poništena. Ova odluka sudije Vulzija je ujedno bila i presedan budući da je sve do donošenje te odluke bilo prihvaćeno da zakoni koji zabranjuju opscenosti nisu u sukobu sa Prvim amandmanom američkog ustava koji garantuje slobodu govora i slobodu štampe. Nakon toga, Uliks je legalno „ušao“ u Ameriku.

Pismo gosp. Džojsa izdavaču, ponovo izdato 1934. godine uz dozvolu autora

2. april 1932, Pariz

Dragi gospodine Serf,

Zahvaljujem Vam mnogo na poruci koju mi je preneo gosp. Robert Kastor. Pitate me za detalje priče o izdavanju Uliksa i s obzirom da ste odlučni da se borite za njegovu legalizaciju u SAD i da tamo objavite jedino autentično izdanje, mislim da treba da Vam ispričam priču o njegovom izdavanju u Evropi i o komplikacijama koje su ga pratile u Americi, mada sam imao utisak da je sve to već poznato. Do sada, sve te komplikacije su dale mojoj štampanoj knjizi jedan poseban život. Habent sua fata libelli!1

Sigurno su Vam poznate sve teškoće na koje sam naišao kada sam pokušao da objavim prvu knjigu proze – Dablince. Čini se da su se i izdavači i štampari složili između sebe, bez obzira na to koliko su se njihova mišljenja razlikovala po svim drugim pitanjima, da ne objave ništa što sam ja napisao. Tačno dvadeset i dva izdavača i štampara su pročitala rukopis Dablinaca i kada je knjiga najzad štampana, jedna dobrodušna osoba je otkupila celo izdanje i dala da se spali u Dablinu – sasvim novi i lični autodafe.2 Bez saradnje sa izdavačkom kućom Egoist Press Ltd. London, koju je predvodila gospođica Harijeta Viver, Portret umetnika u mladosti bi najverovatnije još uvek bio u rukopisu.

Jasno Vam je da kada sam stigao u Pariz u leto 1920. sa obimnim rukopisom Uliksa u rukama, da sam imao još manje šanse da nađem izdavača zbog zaustavljanja izlaženja jedanaest nastavaka u časopisu Litl Rivju koji su uređivale gospođice Margaret Anderson i Džejn Hip. Ove dve urednice su, kao što se verovatno sećate, bile zakonski gonjenje od strane nekog uduženja i, kao rezultat toga, dalje izlaženje Uliksa u nastavcima je bilo zabranjeno, postojeće kopije su bile konfiksovane i mislim da su uzeti otisci prstiju od obe gospođice. Ceo rukopis je bio ponuđen jednom Vašem kolegi, izdavaču u Americi, ali sumnjam da ga je on čak i pogledao.

Moj prijatelj, gospodin Ezra Paund, i sreća doveli su me u vezu sa veoma pametnom i energičnom osobom, gospođicom Silvijom Bič, koja već nekoliko godina vodi malu englesku knjižaru, kao i biblioteku za pozajmljivanje knjiga u Parizu pod imenom Šekspir & Ko. Ova hrabra žena je rizikovala i uradila ono što profesionalni izdvači nisu želeli, uzela je rukopis i odnela ga štamparima. U pitanju su bili veoma savesni i puni razumevanja francuski štampari u Dižonu, prestonici francuskog štamparstva. Zapravo, pridajem ne mali značaj njihovom radu koji je bio obavljen brzo i dobro. Moj vid mi je u to vreme još uvek dopuštao da sâm pregledam probne otiske i tako, zahvaljujući izuzetnom radu i ljubaznosti gosp. Darantijera, poznatog dižonskog štampara, Uliks je izašao iz štampe veoma brzo nakon što je rukopis bio predat i prva štampana kopija mi je bila poslata na moj četrdeseti rođendan, 2. februara 1922.

Međutim, grešite što mislite da izdavačka kuća Šekspir & Ko. nije ništa objavila pre i posle Uliksa. U stvari, gospođica Silvija Bič je izdala knjižicu od trinaest pesama čiji sam ja autor, pod nazivom Pomes Penyeach 1927. godine, takođe, knjigu eseja i dva protestna pisma koji se tiču knjige koju sam pisao od 1922. Ovo izdanje je izašlo 1929. pod imenom Our Exagmination round his factification for incamination of Work in Progress3

Objavljivanje Uliksa na kontinentu se pokazalo kao početak komplikacija u Ujedinjenom Kraljevstvu i SAD. Pošiljke kopija Uliksa su stigle u Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD da bi sve bile konfiskovane i spaljene od strane carinske službe u Njujorku i Foklstonu. To je stvorilo veoma čudnovatu situaciju. S jedne strane, nisam mogao da ostvarim prava autorstva u SAD s obzirom da nisam mogao ispuniti zahteve koji su se ticali njihovog prava o autorstvu koje traži da svaka knjiga na engleskom jeziku koja je štampana negde drugde bude ponovo štampana u SAD u roku od šest meseci od datuma prvog izlaska iz štampe; s druge strane, potražnja za Uliksom koja je svake godine bivala sve veća proporcionalno tome kako je knjiga prodirala u šire krugove, pružila je mogućnost svakoj nemoralnoj osobi da je štampa i krišom prodaje. Ovaj postupak je izazvao protest koji je potpisalo šezdeset i sedam pisaca svih nacionalnosti i čak sam izdejstovao zabranu takvog delovanja jedne nemoralne osobe pred sudom u Njujorku. Šaljem Vam kopije oba ova dokumenta jer Vam mogu biti od koristi. Ova zabrana se, međutim, pokazala beskorisnom jer je optuženi kojem je izrečena zabrana vrlo brzo nastavio da radi isto samo pod drugim imenom i na drugačiji način, naime, na osnovu fotografskog falsifikata pariskog izdanja koje sadrži falsifikat otiska dižonskog štampara.

Zato Vam najiskreniji želim sav mogući uspeh u Vašem hrabrom poduhvatu i u pogledu legalizacije Uliksa, kao i njegovog objavljivanja, i rado potvrđujem ovim pismom da ne samo da će Vaše izdanje biti jedino autentično u SAD, već i jedino od kojeg ću dobijati tantijeme.

Lično bih bio veoma zadovoljan ukoliko bi se Vaš poduhvat pokazao kao uspešan jer bi u tom slučaju američki čitaoci, koji su uvek imali puno razumevanja za mene, mogli da dobiju pravi tekst moje knjige a da ne pomažu nekoj nemoralnoj osobi u njenoj nameri da ostvari profit samo za sebe, а od rada drugog na koji nema nikakvog moralnog prava.

Možda postoji još pitanja za čije ste odgovore zainteresovani te se nadam, kada budete dolazili ponovo u Evropu ove godine, da ćete mi učiniti čast tako što ćete razgovarati sa mnom direktno ili preko mog sina kako bih mogao da razjasnim bilo koje pitanje u vezi s kojim imate nedoumice.

Iskreno vaš

(potpis) Džejms Džojs

1 Latinska izreka koja se najčešće prevodi – knjige imaju sopstvenu sudbinu. Zapravo, u pitanju je deo izreke koja potiče iz poučne pjesme De litteris, de syllabis, de metris (O slovima, o slogovima, o metrima) antičkog gramatičara Terencijana Maura (Terentianus Maurus). Radi se o stihu koji u celini glasi: Pro captu lectoris habent sua fata libelli i čiji bi prevod mogao da glasi – sposobnosti shvatanja čitalaca određuju sudbinu knjiga. (Prim. prev.)

2 Auto-da-fé (portugalski – verski čin). Ritual javnog pokajanja osuđenih jeretika i otpadnika nakon suđenja portugalske, španske i meksičke inkvizicije nakon čega bi usledilo kažnjavanje, najčešće spaljivanje. (Prim. prev.)

3 Deset godina pre nego što je Džojs završio “Fineganovo bdenje”, Silvija Bič je objavila ovu knjigu čudnog naslova s obzirom da većina reči ne postoji u engleskom i bilo kom drugom jeziku. Zabrinut zbog napada koji bi mogli uslediti nakon objavlivanja njegovog “Rada u nastajanju” – Work in Progres što je bio radni naziv za “Fineganovo bdenje” – Džojs je “uredio” objavljivanje ove zbirke od dvanest eseja čiji su autori bili pisci poput S. Beketa, E. Pola, Dž. Rodkera, V. K. Vilijamsa i drugih koji su lično poznavali Džojsa i pratili razvoj “Fineganovog bdenja,” kao i dva protestna pisma koja su zapravo bila negativna kritika njegove knjige pošto sam Džojs nije želeo da budu zastupljene samo pozitivne kritike. (Prim. prev.)